koji vrag

Dakle, evo skoro će mjesec dana kako je moja balerina krenula u jaslice i mislim da sada mogu sa nekim odmakom reći kako nam je. Još sam u šoku i nekako se osjeća kao da sam izdala vlastito dijete, ali, nisam mala izbora. Dobro, to nije baš istina, mogla sam još koju godinu ostati doma i živjeti na grbači svojih roditelja. Da se odlučim, pomogla mi je jedna prijateljica koja se našla u nevjerojatno sličnoj situaciji, mojoj, prije godinu dana. I puno je bolje prošla od mene, ali o tome nekom drugom prilikom. Kaže ona, je na početku je teško, ali naviknut ćete se. I sada, nakon skoro mjesec dana (to sa već rekla, je l da?) našeg odvajanja, pitam ja nju da mi kaže kada je ona prestala osjećati kamen u želudcu? I znate što ona kaže? Da još nije. Mali njezin već skoro godinu dana ide u jaslice, a njoj je još uvijek zlo od pomisli da ga mora ostaviti. Dobro, kaže ona, krivnja se smanjuje, ali još je malo ima. Pa što si onda meni govorila… Da imam s kim podijeliti patnju. I sada, da znam da je dobra kao kruh (u protivnom ne bi rodila, ali to je priča za sebe), jako bi se naljutila na nju. No ovako… Pomogla mi je da nađemo jaslice (jesam li vam već rekla da se u ovoj zemlji i za jaslice mora tražiti veza, sramota?!), pa i kada mi se stegne srce, uvijek me sasluša. No sada nije o meni rije. Da pomognem svojoj dragoj, dragoj (ne mojoj mami, nego još jednoj mami koja mi je draga, a sada bi i ona trebala ići raditi i sva je u strahu), pa da joj kažem da djeca to ne doživljavaju tako strašno. Što je meni još gore. No trebala bih ne spominjati sada. Dakle, odvedem ja balerinu u jaslice. Dobar dan. Dobar dan. Teta (tako smo ih mi zvali u vrtiću, sada su, ako se ne varam, odgojiteljice) mi pruži ruku i ja joj naravno odvratim. No ona je htjela moju balerino. Moram priznati da je ulijevala povjerenje, iako joj baš i nisam bila voljna dati svoje dijete. Pa se upustila u razgovor. Imate li sve? Pelene? Bočicu? Dudu? Najdražu igračku? Da jednu! Nikada se ne na što će joj zatrebati. Imala sam njenih stvari kao da se spremamo na 6-mjesečni put, npr. na Karibe. Bila sam ponosna na sebe, jer sam na sve mislila. Jesam vraga! Jeste li uzeli još koje gaćice. Ajoj! No, kaže ona, nema veze. Nadaju se da se neće dogoditi nezgoda, a i ako se dogodi imaju oni… Ali balerina nosi pelene. Ma, sve je u redu. Vjerojatno neće trebati. Drugi sam ih dan donijela, ali do danas nam nisu trebale. Još sam jednom teti napomenula što voli, a što ne voli jesti, te ih lijepo zamolila da ju ne sile da jede ono što joj ne ide. Sjećam se svojeg vrtića. Jako sam voljela ići u vrtić i imam puno lijepih uspomena od tamo, ali dvije stvari sam mrzila. Jesti juhu i spavati. A tete su htjele da baš to radim. Svaku juhu bi završila u suzama, jer tete nisu baš imale razumijevanja. Sjećam se jednom mi je, kada nisam htjela jesti juhu stavila ostatak jela u juhu i rekla da se neću maknuti dok sve ne pojedem. Mislila sam si ja, e, pa da vidimo tko je "jači". Ne znam što je mislila da će se dogoditi kada dođe moja mama po mene, ali kada je mama vidjela da ja sjedim ispred tanjura u kojem je nešto nalik napoju i čula tetu kako joj se hvali uzela me za ruku i više nikad nije odvela u taj vrtić. U drugom vrtiću me je teta našopala juhom, a kada sam se pohvalila mami (jer do tada jedino ja nisam bila našopana) digla je takvu viku da još dan danas kada ju dotična odgajateljica vidi, pređe na drugu stranu ulice. Nisam htjela da se tako hrani i moja balerina. Ipak sam ja ta koja može nju nahraniti, pa ča i ako neće. Nitko drugi nema pravo primjenjivati silu na moje dijete. Za sada balerina u jaslicama ostaje samo 4 sata i meni se čini da joj se sviđa. Kažu da je društvena (to joj je očeva osobina, ja baš nisam), da stalno gleda oko sebe. Za sada imamo sreće, još sam uvijek prestrašena. Znate, ma sigurno ste čuli, rije par godina su se djeca u jaslicama grizla. Pa mi je prijateljica pričala kako je njezina sestra bila u jaslicama lider, pa je tjerala drugu da ju prate u preskakanju stolova. Kada je pala i razbila glavicu tete nisu obavijestile njezine roditelje. No, na sreću, nas dvije nemamo takvih problema. Jako se dobro uklopila. Samo je prva dva dana plakala, tako da sam mislila da će mi srce prepući. Nadam se da nikada nećete doživjeti. Ta dva dana sam i ja mami plakala. Moja mama je rekla da ju mogu ispisati iz vrtića i da će ju ona rado pričuvati, ali to bi značilo da sada kada mi počne faks, cijeli tjedan bi bila kod mojih u gradiću Na Sjeveru. A to bi mi još teže palo. Iako se naučila na jaslice (čak ima i prijateljicu s kojom se gleda i smiju se zajedno) ipak mi pokazuje svoje nezadovoljstvo. Moja balerina nije imala problema sa spavanjem, osim ako bi bila bolesna. A sada… Kao da čeka da ja zaspim, a onda se balerina probudi. Ajde, samo malo pusti mamu da spava. Grlim ju i ljubim, ali sam umorna, onda mi je krivo što sam umorna, pa postajem nervozna… Balerina zna da sam nervozna, pa je ona nervozna i tako se nas dvije vrtimo u krug. Uspijem se naspavati kada je ona u jaslicama, naravno da osjećam malo se krivom. Jedva čekam da mi počne faks, da zabavim, tih sati, svoju glavu nečim drugim. I sada moja prijateljica, ona sa početka priče, kaže da ne bi bile dobre majke da ne osjećamo se grozno, ali da stvarno prolazi. Polako, ali prolazi taj užasan osjećaj. No da ja ipak malo pretjerujem. Pa se neodoljivo nasmije (ovo zvuči svakako, ali ima osmijeh koji je zarazan). A moja mama kaže da će sve proći kada uđe u pubertet, e da ću onda naučiti što znači osjećaj grižnje savijesti.