Osobito

Stajao je nad mramornom stijenkom hladan i nepomičan. Ostaci jučerašnje kiše ležali su na ravnoj blještavoj plohi tik uz njegove noge. Promatrao ih je slijepim isklesanim očima sa svog podesta, dolje se vrtio njegov pas, vjerni prijatelj, kojeg je pokupio u trenutku kad su se morali povući pred snažnim nasrtajima bezumlja, kuja s s debelom brazgotinom iznad stražnjih nogu. Vijorile su crne kose djevojaka i žena, zavijenih u čipkaste marame, a njihove se suze miješale s lokvicama na kamenu. Gorjelo je. Plamen kao čistilište, i kamen kao mir. Dolazio je sin i pijukom razbio dio tog čvrstog kamenog pokrova, pukotina kroz koju se vidjelo sunce dobila je nagradu na foto natječaju. U nju je nanio zemlju. Posadio u nju cvijeće. Kakav svijet ostavljamo djeci?