Onako, usput

  Kada bi vam netko nudio posao u jednom drugom, gradu, u biti jedinom gradu za koji najčešće govorimo da je naša Metropola...
  Ne radi se onekoj bitno većoj lovi, ali radi se o poslu koji volim, i u kojem sam odavno našla sebe, znate li što bi učinili????
  Preseliti se????  Zaokrenuti svima život za 180 stupnjeva, djeci pogotovo, ne znam čini se ludo, a ipak jedan dio mene ne želi odustati, čak i moja gora polovica, misli da je dobro otići jer grad u kojem živimo ne veže nas ni na koji način da tu ostanemo... Bah.. bez veze, uvijek mi sve dolazi nekako vrtoglavo, neočekivano....????
 

Najveće je umjeće prepustiti se životu i prihvatiti sve kako dolazi ali ne rušite mostove za sobom...ipak je manja sredina nešto posebno i puno mirnije...to znamo mi koji smo cijeli život u ovoj ludnici koju doduše volimo....sretno ma što odlučili...

Pa sad, ako to otvaranje više mogućnosti znači i da se obitelj cijeli dan ne vidi, da mi djecu odgajaju institucije, vrtići ili škole s cjelodnevnim boravkom jer roditelji po cijeli dan rade, radije bih ostala u ovim skučenim mogućnostima:-))))

E , nema i ovce i novce ili kako kažu ...i pare i jare.....ako hoćeš više u bilo kojem pogledu , slijedi i veći angažman a radi se svugdje...

samo hrabro :))))

Ja bi odma odletio! Bjež'te! Iiiiiiiiš! Vataj šansu, ili žali cijeli ostatak života. Djeca će shvatiti, možda, vremenom.:)