...

Odgovor na ovo pitanje trazim svaki dan, i svaki dan lijezem u krevet sa novim pitanjima bez odgovora. Primjera radi...prije dvije godine, jos kad je preko zime bilo postenog snijega, odlucim prosetati s faxa prema doma jer eto, dan je bio naporan a vani tako lijepo prsti snijeg, ulice su zametene i sve izgleda kao da je izaslo iz neke snijegom zametene bajke. Prebacujem nogu preko noge, glavu guram sve dublje u kaput i sal, kapu sve jace nabijam na glavu i krenem prema doma kroz gusti snijeg. U tom sam trenutku zaista bio sretan - tesko je to opisati, no ulice su bile prazne, zrak je bio nejverojatno cist, nije bilo gradskog smoga a sav snijeg jos nije bio ugazen - na trenutak sam mislio da vise i nisam u gradu nego negdje "drugdje". Upao sam u svima poznato bozicno raspolozenje (stogod to bilo :) ). Bad sam mislio prijeci cestu kad sam u ulici ugledao jednu staru gospodu, takoreci baku kako pokusava osloboditi ulaz u kucu...snijega je bilo puno a ona je na prvi pogled imala oko 70 (ako ne i vise) godina. Prisao sam, uljudno pozdravio i pitao ako joj treba pomoc... Meni tu kolicinu sbijega nije bio problem izbacati u 5 minuta, dok se ona s time mucila tko zna koliko dugo. Ono sto me zapanjilo bilo je sto se uplasila, nekako me nepovjerljivo pogledala preko oka i rekla da ne treba pomoc... Znam, vecina ce reci da je to normalan odgovor i da je valjda to htjela napraviti sama, no u trenutku kad sam ju pitao vidio sam da nije ocekivala da bi joj itko ponudio ruku, i taman kada je pomislila da je bas dobro sto je postoji netko, odbila je. Valjda je mislila da cu traziti nekakvu nagradu, kompenzaciju ili stotigajaznam... Nazalost, vama koji ovo citate ovo izgleda kao nesto oko vega se ne valja previse brinuti, no takvih prica imam jos. Poanta je da ljudi (vecina) ne vjeruje u "dobro djelo", kako god se ono definiralo.
Ono sto zelim reci je da su ljudi postali vrlo cudni, nepovjerljivi. Da li je to zbog nacina zivota ili zbog stanja u drustvu - u kojem ne zive svi najbolje i pokusavaju se ogrebati za svaku lipu - ne znam. Samo znam da ljudi vise nisu toliko otvoreni, da nisu vise spremni pomoci, da cak i na ovako male stvari dopustaju svom obrambenom mehanizmu da prevlada (iako nikako ne mislim da takav mehanizam nije potreban). Pogledajte samo oko sebe...vise nije normalno kad se netko digne starijoj osobi u tramvaju, i kad to netko napravi ljudi gledaju tu osobu kao da je pala s Marsa (s odobravanjem, naravno), i to samo zato sto to vise nitko ne ocekuje. Vozim se tramvajem i gledam sve te stare ljude kako stoje dok gomila klinaca sjedi...i nitko nista. Znam, zvuci glupo alo je ustvari vrlo zalosno. Naravno, to je samo kap u oceanu.
Ne zelim dramatizirati, ali kamo ide ovaj svijet?

ma ne ide nikamo, samo stoji na mjestu i čeka bolje dane, koji nikad neće doći...a opet, možda je bakica mislila da te doma čeka tvoja baka kojoj treba pomoći, pa je na neki način ona pomogla tebi :)) vidiš nije sve tako loše....a ja se uvijek dignem starijima u tramu...jeeeeee bravo ja :D

ne znam, zvuci grozno depresivno. ali tako je. ja bih jos dodala kako recimo danas vise ne postoje sentisi u diskacima, niti plesnjaci, jer "nije cool plesati po sabloni". totalno se izgubio taj kontakt između ljudi...

Bilo ih je jos mnogo, no kako dolazi bozicno vrijeme sjetio sam se ovog...bas me zanima hocemo li ove godine (napokon) imati malo vise snijega no prosle godine...prosle je godine Bozic bio bas bez veze - bez snijegs.