voda (II)
Vjerujem da ne griješim kad ću reći: jesen je uvijek prodirala dublje, sa svojim hladnim sipko vlažnim kapljicama, umirivala je često suh zrak što je podsjećao na pustinjski, i ono gorenje oko desni, kao kad psi reže. Iznutrice su mi se orosile kad me primila ispod sisa (jesen, da, iako kažu da je to kriva riječ za muškarce), i poškakljala po rebrima, smijao sam se sebi, i svima naokolo, nimalo ipak čudno, do suza. Dobro je. (Zahvaćen tako mogao sam se samo složiti s činjenicom da znam biti jedna prilično samoživa beštija, a u trenucima kad me ipak sretnu, taknu me katkad jako, i lako bih mislio o erotikama u očima, i nadiranju krvi u usne. Nije važno, a zapravo točnije jest. Oslonac praznine neučinjenog je lažan, )
20.09.2005. u 10:03 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar