put i povratak

Koncert u Klaonici me ne zanima. (Smrdi na leseve, genius loci, sjeca na bol,  sjecenje), pa ipak
Hrpicu leseva skupljenu, mrtva drva lomace tog sto smo zvali ljubav (i kazna, rekose)
na kojim cekamo ljude u kapuljacama, zeljezna stolica Matije Gupca, Pobunjen.
Oskrnavljeni ideali utopljeni medju tijelima (jos toplim, op. a.) opla, blatom poprskane rane, tudje i vlastito malaksanje,
Mucnina prosirena Svijetom virusno stradavamo svi (Odrasli, naucili smo baratati oruzjima,
gle...)
Gle, vidim sve te lijepe duse sto otkidaju balaste sa svojih balona, i zasarene se oci, nebo, optoce zrncima iz kojih oble Rabuzinovi cvjetni oblaci, zvat cemo se sad naivnim, ako treba, ali ne treba.
: obojane klupe, drvene stepenice, rusevne zgrade, toplina vaseg zagrljaja mi nedostaje, interesi postavljaju cigle u dzepove na njih razbijam glavu kad se spotaknem, pa ipak, unatoc, bezrazlozno vrtlozno ceznem i ne znam
uteci drugdje? Premda sam proliven svuda svakom spreman namociti stopala, taj zahrdjali slivnik slutio sam u drhtaju nedodirljivosti neprolazne noci jos jednom, (Jos jednom samo, lazem si.) lako kao san. Zovem te onda redovito, zacrtan put u titranju
bez daha, bez namjere, ali sa zheljom. (Gle, nase izmisljene susrete, a sjaj nade nove su ugradjene mramorne ploce na groblju.)
Pitao sam macke za put, rekle su mi da bih znao odgovor da ih nisam pitao, rekle su mi da su odgovor oduvijek znale, dok ih nisam pitao.
...skocile su upravo onoliko lake za da doskoce na prozorsku dasku, i ostanu se lijeno izlezavati na krovu.
 (Mravi i pauci su se i dalje prozdirali, ptice nedohvatljivo pratili bi pogledom.)
Kao u jesen, kad oblaci budu teski i vlazni, sjednu na zemlju.
Kao onda, horizont je granica, gdje jedni odredjuju druge. (Gledajuci ravno ispred sebe, pomislih, ondje se moze doci...)
Privlacnost otvorenog neba je dozivala, spoticanje na kamenje na zemlji.
Gledajuci ravno pred sebe, ondje se moze doci.