spomen
Sad sam u njemu.
Mračno je,
Osjeća se miris vlage i hladnoće.
Čestice tla lako se drobe
I padaju mi na kosti.
Kao magla da se razvije
Sve izgleda nestvarno,
A ipak s površine dopire
Opako sunce i gotovo
Da sada, me zasljepljuje.
Vruće mi je,
Ili pak hladno.
S dna dolazi ko led smrznuti
Dah zemlje, a
Topli zrak iz bespuća straha
Na gornji dio moga tijela.
Nisam slutila da
Je moguće toliko raznolikosti
Doživjeti u nekoliko trenutaka.
Ovo je poklon Boga, i
Sad mi je dosta , jer
Mi je sve više zlo.
Dajte mi ruke da izađem
Iz tog groba.
16.09.2005. u 0:35 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
mali, ne maline!
Autor: The-King | 16.09.2005. u 0:36 | opcije
Lijepo...
Autor: venera29 | 16.09.2005. u 0:36 | opcije
gle, ak si mrtvo, ja ti ne dajem ruku. ne diram mrtvo.
Autor: The-King | 16.09.2005. u 0:39 | opcije
hvala, zapravo je tužna, ali čovjek nauči biti stijena...
Autor: malina23 | 16.09.2005. u 0:43 | opcije
pa i nije tužna. možda zeru sjetna.
Autor: The-King | 16.09.2005. u 0:46 | opcije
kako možeš vrednovati moje osjećaje uz tu pjesmu, ako sam ju ja napisala u trenucima kada mi je bilo teško, jer je posebna osoba napustila zemlju...
Autor: malina23 | 16.09.2005. u 0:48 | opcije
oke... meni nije tužna. možda zeru sjetna...
Autor: The-King | 16.09.2005. u 0:51 | opcije
..ružno je naučiti bit otporan na životne udarce jer onda postaješ kao otporna bakterija i gadiš se svima,...
Autor: malina23 | 16.09.2005. u 0:54 | opcije