povijest jedne gluposti

prvih 14 godina sam spavao. no, možda ne baš spavao i možda ne cijelo vrijeme, ali kvragu i detalji. vjerujem da je bilo lijepo, koliko se može biti siguran u snove. prečesto buđenje rezultira zamagljivanjem onog što se u snu činilo jasno i nedvosmisleno. ono čega se sjećam uključuje prosječno djetinjstvo u prosječnoj obitelji srednjeg sloja, kojoj se život vrtio oko milog i dobrog djeteta, u ispunjavanju svih njegovih djetinjih potreba koje su se mogle sagledati iz perspektive prosječnih roditelja srednjeg sloja: ljetovanja, skijanja, odlasci u shopping u trst, izleti u dvorce hrvatskog zagorja, roštiljade u vikendicama nebrojenih prijatelja, rođaka i kolega, tečajevi stranih jezika u varšavskoj, opere u hnk, kićenje božićne jelke, berbe grožđa u ujakovim goricama, bicikl za odličan uspjeh na kraju trećeg razreda, frapei i palačinke s medom u pčelarskoj centrali u gajevoj... i tako to. mir, tišina, žabokrečina. dugo, dugo...
a onda se počelo bližiti jutro, doba buđenja. i krenuli su valovi, isprva samo lagano mreškati površinu prosječne svakodnevice prosječne obitelji srednjeg sloja s dobrim i milim sinom jedincem i to nije bilo bogznakaj, ali se ipak počelo događati. kak ujutro stigneš u školu za deset minuta, a za doći doma ti treba sat vremena? kakva ti je to dernjava na gramofonu - skidaj to čudo ili barem stišaj, kaj si budu susjedi mislili? čuj, zvao te nekakav tuljan dok si bil u dućanu. pa kakve ti to prijatelje imaš, kaj oni nemaju normalna imena, nego tak - tuljan? ej stara, kam je nestal novi start? jesi ga ti kam metnula ili ga je opet maznul mali? disko? kakav disko? od sedam do devet? si normalan, kaj ti pada na pamet? sa 12 godina, usred tjedna i za vrijeme školske godine? ne dolazi u obzir!!!!
ono doba pred buđenje, onaj nekakav polusan prije samog buđenja, to je tak konfuzno. jeza. znaš da san prolazi, da ćeš se skoro probuditi, a ipak još ne uspijevaš potpuno razlučiti šta se stvarno događa oko tebe, a šta pripada snu. a buđenje neminovno slijedi...

...ima nas koji još uvijek tumaramo u polusnu, svijesno se opirući buđenju...