put i povratak

veli neka koju sam jednom citirao da 'rijeci su djela'. tisina mi je ovih dana nekako draza jer mi daje jasnocu, koju ovdje nalazim samo katkad. osim toga, ondje uvijek nekako bolje nalazim i sto za koga i kako osjecam.
e, da, rijeci dakle su djela, i kad imas noz, njim je dobro rezat kruh. al nije dobro samo zato kaj baratas njime rezuckat po kucama... (ona poznata izjava uvijek se ponovno pokaze kao vrijedna: 'izreci samo ako je vrijedno, dobro i potrebno.' tako nekako.)
cime pronalazim i ono svoje ostecenje, zlobu neku svoju: igra. izrices da gledas kako ce drugi reagirati. mogu li i kako to izreceno podnijeti. a zapravo su tu dvije stvari:
1) tada ih ne volis, mada, opet, to je valjda neki poriv za zhivoscu? neprestana premirna naklonost je prilicno umrtvljujuca? no opet, kako sam jednom rekao, igra nije losa _samo_ kad svi u igri imaju povjerenja u tudju naklonost. inace je borba. a borba je odvajanje. igra bi trebala imati _zajednicki_ cilj (neke radosti)?
2) tu testiramo druge na to kako podnose nas. sto je u biti krivo jer jedini koje bismo trebali uistinu trenirati smo mi sami. odnosno, druge u onoj mjeri koliko i sami to zele... i tako.
...
a nesto s tim nevezano - neki drugi logovi jucerasnji su me podsjetili - meni moc zbilja nije privlacna. ne, zapravo osjetljivost neka itekako jest. pa i uz slabosti padova u negaciju i zlocu. jer jedino takve mogu uistinu prepoznati moje slabosti. i jedino s njima mogu podijeliti iskustva vlastite unutarnje borbe. ugradjena duboka dobrota, beskrajna osjetljivost, i premaz katkad bahatog zdravog razuma, i prakticnog zdravlja. i te neke slabosti koje ne zelim sakriti, negirati, ali s kojima se ucim nositi, to da. i iznad svega toga, mogucnost da se pozeli imati oslonac u nekome. mislim, mozemo sami, znam to, ali ono gdje ne mozemo sami jos je vece.!