Bijeg...

"...Ipak šutim, gušim srce. Mora se naprijed, dalje poć'..." Josipa Lisac.
 
Podne je. ...Ili barem nešto blizu podneva, nisam siguran. Ja se budim. I opet imam onaj prekrasni osjećaj poraženosti zbog toga što je i danas novi dan. Prekrasno je to. Novi dan. Još jednom novi dan. Ne može biti ljepše, samo mi je još jedan dan trebao. Osjećaj depresije jer sam još uvijek živ. I još jednom krenuti cijelu priču ispočetka. Pomoći očito nema.
Ah, ništa sad. Zbilja ništa.
Telefon zvoni, kao idiot ustajem i bauljam stanom u potrazi za bezobraznom slušalicom. Dok napokon, snenih i zamagljenih očiju, stižem do nje, nikoga nema. Otegnuti tonovi u beskonačno polovinskoj mjeri koje mi se ne da slušati, pa prekidam. Spuštam slušalicu, nervozno njome nabijam postolje, i pomišljam kako je plastika upravo mogla puknuti. Tanka je, telefon je loše izrađen.
Okrećem se. Sporo se okrećem. Iza leđa mi prilazi baka i počinje neku svoju lamentaciju. Čovjek koji popravlja parkete je u stanu na katu već nekoliko sati i radi, nedavno su se dignuli zbog vode koja je ljetos tekla iz potrgane cijevi. Cijeli stan je narasao kao gljiva, i sada će do kraja tjedna biti neupotrebljiv. Kad malo bolje osluhnem, čujem parketarov stroj kako struže po podu. Ali ne želim ga slušati, deprimira me. Građevinski radovi me uvijek deprimiraju, i zato samo zakolućem očima i prođem kraj bake koja se upustila u opsežno izlaganje činjenice da je moja (zamisli samo!) obveza probuditi se ranije. Obveza prema kome? Prema čemu? Zaista! Dovoljno me izmučilo već i to što sam uopće budan, što nisam sposoban prespavati cijeli život i onda umrijeti u snu, a ne još da bih mislio i na to da se ranije probudim.
Ali nije ona kriva, ona dolazi iz drugačijeg svijeta. Njeni putevi nisu moji putevi, niti su moji načini njeni. Ne mogu je kriviti zbog toga. Jaz među nama je jednako toliko dubok, koliko ga i nema.
Parkete popravljajući čovjek gore topće nogama i ruži, i čuje ga se. Zlo mi je od njega, makar ga u životu niti na pet minuta nisam vidio. Zlo mi je od posla kojeg obavlja. On stvara kaos i onda ga opet usustavljuje u neki red po drugim pravilima. Nije mi jasno. Zašto stvarati kaos, i onda ga popravljati? On se sada znoji gore, i njegove znojne molekule će ostati utkane u zidove stana u kojem ću ja živjeti. I one će me pratiti. Uvijek će biti ovdje, još dvadeset puta premazane bojom za zidove, ali ipak ovdje. Bučit će ispod njih, i urlat će.
Hm.
Moram otići odavde, što prije, ali moram otići. Baka mi iza leđa nešto govori, ne slušam je, nešto kako moram jesti, kako postajem premršav, i kako jamačno nešto sa mnom ne valja. Ali to nije istina. Nisam mršav. Ne želim se obazirati na to. Niti minute više. Oduvijek je jasno da sa mnom nešto ne valja. Oduvijek je to bilo jasno. Ali nema pomoći. ...Barem se nitko nije nikada potrudio pružiti je. Samo devetnaest godina duga konstatacija da sa mnom nešto ne valja. Shvatili su to već u vrtiću, kad sam rekao da je Bog gusjenica koja umire pogođena KGBovim metkom govoreći 'Međutim... Međutim...', i kada su me poslali vrtićkom psihologu.
Hm, da. Nešto ne valja sa mnom. Dakako. Nešto ne valja. In medias res, idemo shvatiti što sa mnom nije u redu.
Uzimam komad kruha u ruku, i režem sir. Čaj je na stolu, a vani je sunce. Onaj fizikalac gore očito skače po parketima i isprobava ih, makar mi nije jasno, ali to je jedini način na koji mogu objasniti brutalne zvukove koji odozgo dopiru. Otac je prije par tjedana srušio čempres iza kuće jer je prijetio da će postati previsok, i sada leži u vrtu kao hrpa suhog granja koje čeka da ga se spali. Ribizli u vrtu su se osušili, napala ih je nekakva bolest, a nitko nije mario da se izliječe, pa su sada na samrti. Pokušavam složiti nešto od kruha i sira, ali nekako i nemam pretjerane želje za tim. Samo da što prije odem od topćućeg zvuka koji stiže s gornjeg kata. Dosta mi ga je već, stvarno mi ga je dosta. Trpam taj odrezani komad u usta, zalijevam ga čajem, i gutam brzo, u nadi da ga neću izbaciti sa želučanom kiselinom kroz usta. Baka izbacuje ljutitu litaniju na mene iz pozadine, a ja imam deja vu i žurim ka kupaonici, i brzo perem zube.
Nabacujem odjeću na sebe. Stan je u neredu. Posvuda je kaos, previše kaosa za mene. Puno, puno, puno previše kaosa. Ne mogu ga podnijeti više, brutalno je, okrutno, nemilosrdno, i napada me, i boli me. Bojim se. Uzimam trobu, trpam u nju stvari koje mi više ne trebaju nego trebaju i izlazim iz kuće. Na vratima, opet telefon. Trčim unatrag, nadam se da je nešto ZBILJA bitno, i dižem slušalicu. Majka. Jesi li jeo?, jesi li dobro?, kad si ustao (ako je iza devet, idem na linč)?, kamo ideš? Ponestaje mi izgovora, lažem da idem u knjižnicu. Možda bih čak i otišao do nje. Tko zna. Vidjet ću kud me put nanese.
Opet lupam slušalicu na postolje, i brzo izlazim van. Hektično. Čovjek s kata nešto dovikuje, ne znam da li meni ili nekome drugome, ali ga zaglušuje zvuk stroja za brušenje parketa koji kraj njega ruži. Kao furija bježim kroz dvorište, i kroz vrata, i na cestu.
Evo ga. Osjećam kako mi lanci pucaju, i sada sam slobodan. Napokon.
Smirivši korak, idem ulicom, u nadi da neću sresti nikoga tko će postaviti neko suvišno pitanje. Ne bih ga podnio u ovakvom stanju. Odlučujem se diviti lijepom danu. Sunce je, a na sjeverozapadu su nekakvi oblaci iz kojih bi mogla padati kiša. Nasreću, uvijek nosim kišobran sa sobom. Odlučujem se diviti suncu i nekultiviranom poljskom cvijeću koje raste uz cestu i na nezbrinutoj livadi, ali ne dopire do mene. Kaos iz kuće još uvijek nekako drži svoje prste duboko u mojim prsima, i teško diše. Pomišljam kako bi mi sada dobro došla cigareta. Još jednom donosim odluku svim silama se potruditi i diviti lijepom danu kao iz priče, i još jednom posustajem u mislima na cigaretu. Nema to veze, nikada nisam pušio. Neću ni sada. Odolit ću zovu. Imam toliko snage.
Razmišljam kamo da odem. Još ima vremena za odlučiti se, tek na idućem raskršću. Onda ću morati znati. Još samo jedna sedamdeset metara dugačka uzbrdica, koju prezirem, jer se do vrha zadišem. Zlo mi je od nje. Ali eto, tu sam.
Putem me presreću dvije žene s malom djecom koja urlaju, a ja mislim kako bi bilo lijepo zaklati tu djecu i njihove leševe žrtvovati Sotoni. Idu mi na živce, užasno su me naživcirala, i smela mi misli. Žene viču na njih, i okreću se za mnom. Valjda zbog raščupane kose i brade, izgledam kao Lucifer u njihovim uskogrudnim malograđanskim svjetonazorima, i za nekoga poput mene tamo nema mjesta. Treba me zatvoriti u podzemne prostorije samostanske ludnice, i pustiti me da oslijepim i umrem tamo. Tako. Jer sa mnom nešto ne valja.
Odlučujem. Otići ću u grad, stvarno ću i otići u knjižnicu. Ipak ne. Zaboravio sam knjige doma. U strci. Ništa. To ću onda obaviti sutra. Možda da ne idem u grad? Što ću tamo? Sjediti satima na Zrinjevcu s učenicima koji markiraju, i razmišljati o tome kako ništa nema smisla? Ili o nečemu drugom. Morat ću putem smisliti o čemu da razmišljam.
Odlučujem sada. Dijete one žene je palo i sad sjedi na podu i plače obliveno krvlju. Ona pušta svoje drugo dijete da urla i draži susjedovog psa, dok ovome briše rascijepljenu glavu nekakvom čipkastom maramicom. Druga žena se drži za glavu i ne pomaže joj ni u čemu. A ja odlučujem. Otići ću na groblje, tamo mi nitko neće smetati. Na groblje, sporedni ulaz je ovdje blizu, a Mirogoj je sigurno lijep danas. Moram.
Nastavljam ravno, i putem nailazim na Bosanku koja živi kao podstanarka kod mojeg djeda, a za koju moja baka uporno tvrdi da je Turkinja. Zove se Emina, i ima svoju malu kćer sa sobom. Priča s nekom ženom. Pozdravljam je, simpatična je. Normalna je, i mene gleda kao da sam normalan. Valjda jer me uopće ne pozna, jer pričam s njom dvije rečenice na mjesec. Pita me kamo idem. Već sam daleko od kuće, neću joj lagati o knjižnici. Kažem da idem u grad, prošetati se. Jer mi je dosadno. Smiješi se, i pozdravljamo se. Nastavljam dalje.
Ulaz u groblje. Kraj njega dvije žene, konkurentice, stoje iza improviziranih pultova i prodaju cvijeće i druge pogrebne rekvizite. Jednoj od njih moja majka zna ime, išle su zajedno u razred, ali ja je ne poznam. Znam samo njenog sina rijetke brade koji po cesti puši, pljuje i psuje, i gadnu kćer godinu dana mlađu od mene, koju sam viđao u osnovnoj i zvao je Eastwička kurva. Prolazim kraj nje, kao da je ne vidim, i ulazim u groblje. Mirogoj. Zagrebački raj.
Ako se nađete u Zagrebu, svakako prošećite Mirogojem.
Lijevo novo polje grobova. Nedavno izgrađeno. Grobovi otvoreni, prazni, sa zlatnim hercegovačkim imenima napisanima po sebi. Za novu elitu. Samo oni imaju privilegiju biti zakopani u grobovima od crnog mramora sa zlatnim kićastim nadripjesničkim epitafima. Desno stari, bijeli grobovi. Ljudi već zaboravljeni u njima, i jedna starica koja čisti grob u kojeg će i sama sutra leći. I umjetno cvijeće, redovi čempresa. Ovaj dio je nastao u doba kad se Dalmacija preselila u Zagreb. Zato čempresi. I breze posađene u čast žrtava nekakve željezničke nesreće osamdesetih godina.
Upućujem se prema židovskom groblju, imaju zakon grobove. Divim im se. Zvijezde, hebrejski natpisi. Secesijski spomenici. Doktori, pravnici. Titule. Razmišljam, svi ti ljudi su umrli kao obrezani starci. I misao na njihovu obrezanost će me proganjati do kraja. Pada mi na pamet jedan razgovor kojeg sam vodio u svibnju. Moj otac na poslu ima printer i kolegu Židova. A kolega Židov ima sina Židova koji je par mjeseci mlađi od mene. I tako ja dođoh ka ocu printati maturalnu radnju prije škole, i susretnem kolegu i sina Židove. I dok se moja radnja printa, ja pitam sina Židova (ne znam što mi je bilo, zadnji put prije toga sam ga vidio kad smo imali sedam godina) kako mu je to biti obrezan. On mi iskreno odgovara kako je bolje voditi ljubav dok je obrezan, osjećaj je intenzivniji, ali kako je samo obrezivanje veoma bolan proces. Naime, njemu su to napravili kad je imao trinaest godina (pitam se laže li mi; zar se ne obrezuju pri rođenju?, zar je već s trinaest godina znao kako je to voditi ljubav i ne biti obrezan pritom?), i boljelo je, čak su mu i šavove stavili. I pri svakoj erekciji šavovi bi popucali, i morao bi ići po nove. Tako je išao na šivanje sedam puta. Onda sam mu vjerovao, sada više ne.
Dolazim do Mojsija, i gledam ga. Na televiziji uvijek izgleda veći, kad kraj njega stoji Ognjen Kraus. Primijećujem da svi Židovi imaju njemačka ili bar germanofona prezimena. Zgodno je to, sviđa mi se. Mnogo ih se preziva Deutsch, ima barem sedam grobova s tim prezimenom. Nije li to slučajnost? Ili životna ironija? Pitam se, hoće li me netko napasti jer sam katolik i gledam židovski spomenik? Pa što onda. Mojsije je i moj svetac, smijem ga gledati. U rukama drži Zapovijedi. Sve su označene brojevima, jedino slovima piše NE UBIJ, i čini mi se NE SAGRIJEŠI BLUDNO, ali to je malo zaklonjeno njegovom šakom.
Produžujem dalje, prema arkadama. Nekoliko je kršćanskih grobova ubačeno među židovske, jedna žena kleči kraj jednog i čisti ga, a ja se pitam jesu li Židovi Hrvati židovske vjere, ili Izraelci.
Prilazim arkadama, ovdje su, i uspinjem se po nekoliko stepenica u njih. Gledam spomenike, i čitam imena. Južni kraj je židovski. Tu i tamo srpski natpis na ćirilici, i malo starog austro-ugarskog plemstva. Titule. Vitez reda tog i tog, direktor taj i taj, liječnik taj i taj, tajnik ureda tog i tog, predsjednik ureda tog i tog, nositelj kolajne te i te, pukovnik brigade te i te, službenik kralja, dao život za kralja i cara i domovinu. Počivali u miru.  Prolazim dalje, i dolazim do Petra Preradovića. Gledam ga. I on mene gleda, osjećam ga. I divim mu se, obuzima me strahopoštovanje. Neki ljudi u arkadi nedaleko mene razgovaraju, a ja gledam Petrovo lice i drago mi je da je ovdje. I on to zna, osjećam to. Razmišljam imam li što da mu ostavim na grobu, ali prolazim dalje, i dolazim do Matka Laginje, kojemu na bisti piše 'Otac Istre'. Do crkve u koju ulazim i koja me ne fascinira. Do Ive Tijardovića, kojemu piše sve osim da je skladao Malu Floramye. Do Iliraca, do Ivane Brlić Mažuranić, do Jelačića, do Vranyczanyja. Do hrvatskog plemstva. Do Keglevića, Webera Tkalčevića. Do desetaka titula i natpisa, i tužnih sjećanja koja prije zvuče umjetno nego tužno. Grbavi pod, izbjegavam ploče u strahu da ne upadnem plemstvu u grob koji je ispod mene.
Do Mors Liberatrix koja stoji, izrasta iz zida u arkadi plemića kojima ne znam ime. Lijepa je. Kostur, umotan u plašt, u snažnim rukama nosi veliki križ i raskinute okove, a iz leđa mu rastu golema anđeoska krila. Fascinira me, oduvijek. Moja spasiteljica, moja osloboditeljica. Jedina koju želim. Smrt, moja smrt. Kada ćeš doći po mene? Kada ćeš me odriješiti? Hej, čekam te. Ovdje sam. Dođi.
Odmičem korak. Teško mi je. Prolazim Mažuraniće, dolazim do kraja. Izlazim iz arkada, ovdje je masovna talijanska grobnica iz Prvog svjetskog rata. Italia ai caduti per la Patria e per l'ideale comune. Malo dalje je muslimansko groblje, s radi reda umetnutim kršćanskim grobovima. I masovna francuska grobnica. Honneur pet Patrie aux soldats Français de la grande guerre. Morts pour la France et la liberation des peuples. La Colonie Française la Ville Zagreb.
Grob moje susjede za koju nikada ne znam kad je umrla. Uvijek mislim da je '97., a ispada da je ipak '99. Grob prabake koji me ne ispunjava niti sa malo emocija. Puštam ih na miru, i vraćam se kraj arkada, zaobilazim ih, i idem iza njih. Do bijelog spomenika kojeg su pred par godina pokušali raznijeti bombom, jer je podignut u čast komunizma. Bijela zastava, reljefno se vidi da je trobojnica, ali nije specificirano koji red je koje boje, i u njenoj sredini zvijezda. Sa strane je Vladimir Nazor. Slikam njegov grob, i mislim kako ga je zaslužio zato što se na samrti u staračkoj sklerozi priključio partizanima.
Idem dalje. Kraj nakaradne slike Dražena Petrovića u akciji i polukuglastog mu groba, i kraj kosom zakriljenog lica Ene Begović. Rusko groblje, još malo pa će i Krematorij. Tamo je grob moje bake. Nju ću posjetiti malo.
Moderna je ovdje. Grobovi četrdesetih godina. Niska stabla. Nema čempresa, u ovo doba Dalmacija još nije doprla do sjevera. Breze, ovdje su breze. I tu i tamo koji barokni anđeo. Sviđa mi se. Lijepo je ovo mjesto. Odiše dramatičnim međuraćem. Ekspresionizmom. Gotovo da mogu dotaknuti duh onoga vremena, vidjeti ga, zalijepiti ga za sebe. Upliće mi se u kosu.
Oni oblaci sa sjeverozapada su se približili, možda bude kiše još malo, makar je stvarno vedro. I sunčano. I lijepo. Sljeme je negdje ispred, vidim mu vrhove. Uspinjem se, uspinjem se, sad ću se spustiti na Krematorij. Čujem sprovod je tamo, i vidim prve ljude. Neki od njih u crnom, neki šareno. Dimi se iz postmodernističke zgrade, crni dim, očito spaljuju nekog. Spuštam se vijugavom cestom do polja kazetica, i automatski krećem ka bakinom grobu. Mislim kako sam nesretan što sam ovdje. Poražen, jer nisam uspio umrijeti po noći, makar sam to više od svega želio. I sad želim. Riješiti se, život me drži u okovima. Suze mi naviru na oči. Pitam se, želim li Marku javiti da od spaljenih mrtvaca ide crni dim koji užasno smrti po gumi i koji se iz Krematorija nošen vjetrom širi prema obližnjim kućama. Bi li to njega zanimalo? Vjerojatno ne bi odgovorio. On nikada ne odgovara na poruke. Nema novaca za to. Hm, da. Da mu vjerujemo? Vjerovat ćemo mu. ...Ili Jadranki da javim istu stvar? Ne, neću. Njezin dečko će se naljutiti. Mislit će da naše prijateljstvo ide u krivom smjeru, i da sam mu konkurencija. Čudno, radi se o čovjeku i o ženi koji su svaki preko trideset godina stariji od mene... Ne, neću. Neću biti naporan s takvim glupim porukama.
Krematorij je ovdje. Kazetice nemaju dramatičnost grobova. Ne bih htio biti sahranjen ovdje. Ali baka je imala svoje razloge. Više puta mi ih je ispričala. Šetala je Miroševcem jednom, i iz nekog groba su vadili blatni lijes. I kako su ti grobari bili nespretni, pao im je iz ruku, okrenuo se, i otvorio. Iz njega je ispao poluraspadnuti leš pokriven desecima prst debelih bijelih, kolutićavih crva. Tog je dana odlučila da želi biti kremirana. I sad je sretna, jer joj se želja ispunila.
Stigao sam do nje, prolazeći pokraj još jedne masovne grobnice ne znam kome posvećene, i našao njenu malu kazeticu. Na njoj skoro bijeli kičasti anđeo izblijedio od sunca kojeg je sestrična Ivana nakon pogreba ovdje zalijepila. Sjedam na grob. Bez emocija. Možda sam previše mrtav sam u sebi da bih osjećao emocije. Ali znam da me baka razumije. Ona me uvijek razumjela. Ona je uvijek bila ovdje. Znala je, jednostavno je znala. Bez riječi. Počinje padati kiša, a još je vedro. Hm, da. Sjedim tako par minuta, živcira me jedan komarac koji leti na mene. Puštam ga do vraga, i onda ga gnječim u rukama dok ne crkne.
Ustajem, i odlazim. Presrećem onaj sprovod, i vraćam se na Mirogoj. Kraj ruskog groblja. Neke žene progonjene kišom trče. Opet malo hercegovačkih groboa. I nekoliko mafijaških, a kitnjastim zlatnim slovima na crnom mramoru, i velikim slikama u boji. Kako bezukusno, kako gnjusno! Vidim jednu Marlenu, umrlu sa sedamnaest godina. Dvije godine je mlađa od mene. Tragično. Lijepa djevojka, na slici je tako radosna. Mislim kako je imala sreće, kako bih htio da sam na njenom mjestu. Vjerojatno bismo oboje bili sretni tada. Ili barem sretniji nego sad. Puštam je na miru, i idem dalje. Kiša i dalje nekako neodlučno pada, i ja imam osjećaj da neće dugo. Bijeli spomenik komunistima, graditelji grade nekakvu kamenu konstrukciju kraj njega, grobna uprava. Elegični kip anđela, park. Mrtvačnica. Iz nje sprovod. Da ga zaobiđem? Da prođem kraj njega? Da ga pričekam? Ima puno ljudi. I pleh muzika svira Bachov Air iz Suite za orkestar. Zvuči gnjusno. Muškarci i žene su segregirani, i smatram da to nije u redu. Sprovod je velikodušno prošao, i ja sam nastavio ravno. U kancelariji iza mrtvačnice radi majka moje bivše cure. Pitam se, što je ta žena mislila o meni, kad me vidjela, znajući da sam ja čovjek koji vodi ljubav s njenom kćeri? Zanemarujem je, u nadi da je neću sresti ovdje, i produžujem dalje, do Mirogojske ceste. Hm.
Prelazim je, odozdo, od Gupčeve zvijezde juri jedan auto. Ne obazirem se na njega, mirnim korakom prelazim cestu, a on pristojno staje. Mogao me ubiti, ali baš me briga. Učinio bi mi uslugu, trebao sam ga zamoliti da me ubije. Očito je čovjek unutra to shvatio, gleda me, kao satelit okreće glavu za mnom, i promatra me dok zamičem za ulicu. Debeo je, masan, i bradat, izgleda kao Zoran Ferić.
Spuštam se niz Mirogojsku, kraj Zavoda za javno zdravstvo, kamo ćemo se uskoro svi ići cijepiti protvi ptičje gripe, i kraj Frana Mihaljevića u kojem je umro Antun Branko Šimić, i u kojem sam skoro ja kao malo dijete umro, i to nekoliko puta, i dolazim do Zvijezde. Prokleta kiša i dalje pada, makar je sunčano, a ja nemam potrebe da otvorim kišobran. Na ovoj ulici se pred puno godina strgala trinajstica. Ljudi su poginuli. I onda se strgala još jednom, jer tramvaj teško zakoči na nizbrdici, i onda su tu liniju premjestili na Kvatrić. Moja baka je bila svjedok izvlačenju krvavih leševa iz tramvajske olupine.
Ciklički prelazim komplicirani semaforski sustav, četrnajstica me skoro gazi, i ravnom ulicom kojoj ne znam ime nastavljam prema Mihaljevcu. Gledam na sat. Skoro je tri. Uskoro ću biti na Sljemenu, majka će se ljutiti. Rekla je da ćemo ići u Drogerie Markt,  da joj pomognem nositi nakupovane stvari. Tamo će biti za dvadeset minuta, neću nikako stići. Ah, ništa. Gasim mobitel da joj se ne moram opravdavati zašto se moj odlazak u knjižnicu tako oduljio, i produžujem.
Koliko sam često ovuda šetao s Milom...! Lijepo je. Kiša je prestala. Još par kapljica, očito iz vedra neba. Do vraga s njima. Mislim, možda bi bilo lijepo vidjeti Milu danas. Ali ne. Ne želim joj kvariti dan, nisam podoban za društvo. Ali kako smo mi često šetali ovuda... Svaki put je bilo lijepo. Ostat će mi ovo mjesto u dobrom sjećanju, zbog nje. Cijela mladost će mi ostati u dobrom sjećanju zbog nje. Majka je rekla da ta djevojka ima psihičkih problema koji prelaze na mene, pa sam zato nemoguć i abnormalan. Smiješno. Glupost. Da nije bilo Mile, sad ne bi bilo mene.
Jandrićeva. Marko mi je rekao da neki njegov zagrebački prijatelj, ili prijateljica negdje ovdje živi. Smotao je neke stanice, nešto, dvije stanice četrnajsticom od nekud, i tamo si. Možda je to ovo, makar sumnjam. Baš me briga, uostalom.
Skrećem lijevo, u pokrajnju ulicu, odmah preko puta vojnog ordinarijata Rei Publicae Croatiae. Izgleda kao Krematorij, taj vojni ordinarijat.
I ovuda sam išao s Milom. I pričali smo. O Saladinu. Sjećam se tog dana, naše priče o Saladinu. Ovdje je jedna kuća, kao vještičji dvorac, u kojem bi bilo lijepo živjeti. U vrtu ima kameni stolić na kojem bih mračnim silama mogao žrtvovati onu zaklanu djecu. Sviđa mi se. Sljeme je ispred mene, zeleno, plavo i sivo. Prima me u svoja njedra od lomljivoga kamena, u svoje zemljane hladne ruke, u svoja stabla i medvjede. Oblaci nad njime. Tako je veliko, tako je lijepo. Ovdje je. Uzdiže se nad mene, i zakriljuje sunce. U svojoj bakrenoj toploj srži. I ono je samo dijete. Veliko, zaigrano dijete.
Prelazim cestu. Iz autobusa i četrnajstice izlaze ljudi, i kreću prema retardiranoj petnajstici koja se spušta sa Sljemena. Tramvaj sa samo jednim vagonom. Jedini u Zagrebu koji ide uzbrdo. Češke proizvodnje. Izgubljene egzistencije čekaju na stanici. Ja nemam pokaz, sad mi je jasno. Posumnjao sam još kod bake na  grobu, ali sada znam. Ništa. U petnajstici nitko nikada ne provjerava. Mrzim tramvaje, ali petnajsticu obožavam. Jer ide uzbrdo. Zato. Ljudi se trpaju unutra, ja hvatam mjesto. Svi su iz kvarta, poznaju se. Ja sam među njima jedini stranac. I tako se osjećam. Mladić čvrstih ruku gleda u mene cijelo vrijeme. I premješta se da bi sjedio nasuprot meni. Možda je homoseksualac? Tako izgleda, u svakom slučaju. Nevinog osmjeha, besprijekorne frizure, i sunčanih naočala. U uskoj majici koja ocrtava njegove pažljivo isklesane mišiće, i u uskim hlačama po talijanskoj modi koji ocrtavaju njegovu obdarenost. Bijednik. Gledam kukca na prozoru, i tramvaj se zaustavlja. Zakleo bih se da su ovu stanicu naknadno dodali, zadnji put je nije bilo. I sljedeću. I onda kraj.
I ovuda sam išao s Milom. Moje prvo markiranje. Ili bar jedno od prvih. Cijeli dan, Manda nam je napisala ispričnice. Nikada nisam bio sretan kao tog dana. Nikada, ni prije, ni poslije u životu.
Prolazim kraj natpisa PARK PRIRODE MEDVEDNICA, kojeg je postavio Milin otac, i ulazim u tunel. Tama me guta. Ja i moja slaba blijeda sjena. I žena koja me slijedi. Idem kroz šumu, po alfaltiranoj stazi, uskoro skrećem na blatnu i ugaženu, i dolazim do potoka. Kraj žićare. Ovdje smo Mila i ja zatekli dvoje ljudi, starijeg čovjeka i mlađu djevojku kako vode ljubav. Prolazim po križnom putu s umetnutim biološkim zanimljivostima Medvednice po daskama iznad potoka, i zatičem obitelj s mali djetetom na izlasku (po naglasku zaključujem da nisu iz Zagreba, to jest- jesu, ali su dotepenci), i nastavljam. Nakon par minuta, misleći na Milu i na to kako nam je bilo lijepo, dolazim do ugostiteljskog objekta na kraju križnog puta. I okrećem se, ne želim se približavati. Otamo dopire smijeh, tamo se ljudi raduju. Čemu se imaju radovati? Kako samo smiju? Ne, idem otamo. Mičem se. Nije to mjesto za mene, ja ovdje tražim samoću, ne bih podnio još ljudi. Ne bih. Ljudi stvaraju kaos, ljudi su kaotični. Ne trebam toga više. Više ne.
Vraćam se kraj žićare i zatičem obitelj iz Poljske kako se sprema za put na vrh Sljemena. Hm. Ne znaju da ZET na žićaru stavlja zaposlenike koji su retardirani. Tako je radio moj susjed, Mars. Dok nije postao previše retardiran za bilo što. I da je žićara prije pet godina prestala zadovoljavati sve pravilnike o sigurnosti. Neću ih strašiti. Vraćam se u grad, sigurno je prekasno. Majka će biti ljuta, i vikat će. A to mi se ne da slušati.
Prolazim kraj jedne žene s djetetom i psom koji se za mnom zaleti, i ja ustuknem, misleći kako bih ga sad rado masakrirao. Ne volim pse. Dalje, natrag u tunel, pa van, čekati petnajsticu da dođe. Još ima ljudi koji je čekaju, nadao sam se da ću biti sam. Dvije bake i djed i njihovo unuče, priglupog izgleda svi četvero, i grupa gastarbajtera koji se diče svojim jugoslavenskim njemačkim na sav glas.
Nisam ni primijetio da kiši nema ni traga.
Stiže tramvaj, ukrcavamo se. Ja palim mobitel da vidim koliko je sati. Deset do četiri. Majka će biti JAKO ljuta. Morat ću četrnajsticom do Zvijezde, ipak, neću moći hodati. Moram brzo. I ona pješice preko groblja doma. Tako ću, da. Idemo. Ovoga puta nizbrdo. Polako se prisjećam sinoćnjeg sna o vlaku koji oštro skreće na malim zavojima i silazi niz klisuru u Gorskom kotaru prema moru, negdje nad Makarskom (medij sna mi dopušta geografske varijacije), i surva se u provaliju. Bilo bi lijepo voziti se vlakom do juga. Da odem do Glavnog kolodvora? Imam novaca za kartu do Splita. Mogao bih se idućim vlakom odvesti. Baš me briga što bi majka kreštala, učinio bih nešto za sebe. Prvi puta u životu. Možda bih vidio i Marka, on je dolje. Ne, ne bih. Ne bih ga zvao. Prije tjedan dana mi je jasno rekao da me ne želi dolje, pa neću. Vjerojatno bih se vratio odmah idućim vlakom. Ali bilo bi lijepo. Htio bih to učiniti.
Ulazeći u četrnajsticu napuštam to mišljenje. Sjećam se kako sam išao u punom tramvaju s norijade na Sljemenu, i kako smo Ivana Bičak i ja pričali. O Mili kojoj je taj dan bilo zlo, i o svemu. Bilo je lijepo. Bili smo sami taj dan, na miru od svih, i svi su nas mrzili. I mi smo mrzili sve.
Na Zvijezdi opet cikličko prelaženje semafora, nadam se da neću naletjeti na oca koji ima gadnu naviku da se pojavi tamo gdje ga čovjek najmanje očekuje i želi, i penjem se na Mirogoj. Ulazim na groblje, i posjećujem Krležu. S njim je i njegova draga Bela, koja je napustila svoje pravo ime. Tko i ne bi. Zvala se Leposava Kangrga, Bela Krleža zvuči bolje od toga. Ali svi znaju da je on nikada nije volio. Nije mogao podnijeti grotesku koju je svojom lošom glumom napravila od barunice Castelli-Glembay. Kučka. I Severina je bolja barunica Castelli od nje. Nesvjesno se zaplićem u puteve, opet dolazim Židovima, i zove me otac. Pita me kad ću doći doma, da li da me čekaju s ručkom ili ne. Kažem da ću biti za petnaest minuta. I to je istina.
Za tren oka izlazim iz groblja kod željeznih vratiju, i vraćam se kući niti ne percipirajući put. Ulazim, pozdravljam ih sve brzo, dok baka lamentira o tome kako me nema i kako će se musaka ohladiti. Skidam torbu, perem ruke, i sjedam za stol. Brzo jedem. Jelo je slano (makar je baka stavila samo dvije žličice soli, što je pasja laž) i ja sam žedan. Ispijam litru i pol mineralne vode, i čašu gustog soka. Užasno je, grlo me peče od te soli. Stavljam papra da pokrijem okus, i nekako mi uspijeva.
Nakon jela, pretrpan, zlo mi je, i liježem na krevet. Ubrzo tonem u san. Budim se u pola osam. Spavao sam dva i pol sata. Kao zaklan. Ne znam što ću sad... Bijesno trčim stanom, snenih i poluzatvorenih očiju, i hvatam naočale i televiziju. Sad je Enterprise. Možda bude zabavno. Sjedam na sofu i pokušavam odagnati san iz glave i koncentrirati se na radnju koja se preda mnom odvija. Ne ide mi, pola toga prolazi kraj mene. Čak i kulminacija na kraju, kada se Trip Tucker i T'Pol strasno ljube. Majka me omela.
Napuštam televiziju, bez ijedne misli u glavi, i sjedam za računalo. Da pogledam mejlove. Dakako, ništa drugo nisam ni očekivao. Njih dvadeset od Karoline. I par od Amelije. Čudna imena, zar ne? Ali ipak zvučna na svoj način. Volim ih. I jednu i drugu. I njihova imena. Strpljivo odgovaram na jedan mejl po jedan, ide mi to na živce, najradije bih ih sve preskočio. Ali ne mogu. To je nepristojno. Osjećam da sam i jednoj i drugoj i ostalim ljudima koji su mi napisali mejlove dužan odgovoriti. Da dobe plod za uloženo vrijeme koje su mi to tipkali. Glupost, ali tako je.
Vrijeme prolazi. I sve kraj mene prolazi. Prošlo je pola tri, već je idući dan. Već je sutra. Kako čudno. Sutra je u biti danas. Već jučer. Sutra će sutra biti jučer. Zapetljan sam.
Ulazim u krevet. Još jednu noć ću zaspati, s molitvom da se iduće jutro ne probudim na usnama. Dakako, neću biti uslišan.

Tebe neću slušati jer imaš pristrane komentare, u to se osobno uvjerih više puta, ma kako god simpatičan inače bio. Ali dobro sad. Postoji klijentela koja će to čitati. A Coelho je polutalentirani škrabalo. Ali to to i ne znaš, je li?

On će dobit Nobelovu za kemiju prije nego za književnost. A onda ćemo se svi smijati jedni drugima unakrsno: ti nama jer je IPAK dobio Nobelovu, a mi tebi jer to nije ona koju je trebao dobit. He he. Da. Hvala na savjetu. A SIMPATIČAN znači SIMPATIČAN, a ne eufemizam za što ja znam što više. Tako da ne brini, Kueljček.

Brijem da ti je ipak zabavno. He he. Dirnulo te u živac. He he. Kveljo i Nobelova! HAHAHAHAHA!!! Prije će Ivana Orleanska priklati Benedikta XVI., nego on dobiti Nobelovu. Ne brini se. He he.