Sound of Silence

 
Šetala sam travom jedre puti, dodirujući je tečno, najobzirnijim koracima. Boravile smo tako u međusobnom razumijevanju, ona, što ide vlastitim korakom, neosvojiva, hranjiva, prekrasna i tako nježna i ja, kao jednostavan zagrljaj koji ostaje, u prolazu.
Za svaki sat i za svaki dan, njen laki marš osluškuje za me, a ja samo mislim o sličnosti i o tome hoće li se jednom, govoreći malo, prostranim dlanom, podastrijeti pod moje prste, da je zabilježim perom, da je zabilježim onako požudno, tamo gdje sam i sama postala himna, tamo negdje, da je pretvorim u kucanje...
Mi smo i vjetrovi i šume...i prerije i tokovi...mi smo braća i ljubavnici...mi gradimo slične noći i naš stisak je tih i zemljan...
Nit, daleko u mislima, veže nas osjetilima i želim samo da žuborimo, lutajući, možda samo miješajući se, povremeno, poput pjene što skače s valova...
Doći ću joj jednom drugačije, sa tihom muzikom u kosi...
 

Vrlo indijanski, Pleše S Mjesecom. Vi ste zvijezda tako iznimna sjaja da i najrječitijima ponestane...hm. riječi. :)

samo osmijeh, rumen obraz i nastavljam sjediti tamo na kriški, znate već čega. ;) tko treba riječi... i osmijeh je sam, uvijek, lijepo dočekan... .), ček di je drugo oko, aha :)