koji vrag

Dobili smo mjesto u jaslicama. Nisam sigurna trebam li zato biti sretna ili nesretna. Ono, vesela jesam jer to znači da neću morati izdvajati (dobro, moji roditelji neće morati izdvajati) novce da balerinu čuva neka gospođa. A tužna sam jer moja balerina neće provoditi sa mnom onoliko vremena koliko je provodila. A to je jako puno. Bolje rečeno 24/7. Pa čak i kada spava, moram bdjeti nad njome. Znam da to nije uvijek dobro, ali ako ju ne provjerim, najmanje 15-ak puta, ako i uspijem zaspati imam noćne more ili mi se pričinja da plaće. I to bez pretjerivanja. Ma, znam, kako raste (odrasta?) svega će toga biti manje, već su se moji strahovi prepolovili. Da se vratim na jaslice. Ovo sada neće biti pošteno od mene, ali u ovoj državi se ništa ne može dobiti bez veze. Za Boga miloga, pa trebamo samo jaslice, ne radno mjesto na visokom položaju u Narodnoj banci!! Dakle, dobili smo mjesto u jaslicama. Za tu prigodu kupili smo novu haljinicu i cipelice. Haljinica je prava balerinska, roza na volančiće. K'o bog će joj za dva tjedna biti premala. Raste kao mala voćka poslije kiše. Posjela sam ju u krilo i objasnila da znam da je ona mala, ali da ju ja ne ostavljam i da će meni isto biti teško. Čak i teže nego njoj. Rekla joj da imamo još dva tjedna da se pripremi (ali vjerojatno sam mislila da se ja pripremim), te da kaže, eto, što bi sada htjela raditi. I naravno, već duboko jecajući, rekla sam joj da se ne plače, jer ja ću svaki dan doći po nju, i na najmanje negodovanje naći ćemo nas dvije drugi način provođenja dana. Jaslice smo "morali" dobiti, jer sam ja napokon smogla snage i otišla na svoj fakultet da ih pitam što sada? Kako što sada? Pa, ono... bih ja mogla nastaviti. Sve u svemu, kada se prevedu sve stručne riječi tajnice te nakupi 150 biljega, te još (općom uplatnicom) uplati još 200 kn, mogu ponovno upisati treću godinu. Tako da sam ja do doma hodala plešući ples sreće. Moguće da sam ga zamijenila sa plesom kiše (pa da je zato nedjelja bila kišna).  Pokušavam se naviknuti da ću se morati odvojiti od balerine, ali nekako mi ta misao ne ide u glavu. Sjećam se kada me mama, doslovce, natjerala da izađem sa curama u kino. Zvala sam ju prije filma, pa poslije filma, a za vrijeme filma sam joj slala sms-ove, sve dok mi nije rekla da ako se bude sa mnom dopisivala neće se moći kvalitetno brinuti za prvorođenu mi. Sada me to polako prolazi. Nazovem mamu samo ako osjetim užasnu nervozu u želudcu (malu sam naučila ignorirati), i više ne natjeravam prijateljice da uliju u sebe vrući napitak, čak se i opustim te malo tračam. Ili barem izmjenjujemo informacije, kako moje cure to vole reći. Ne znam, ne znam što da mislim o jaslicama. No imam još dva tjedna da se naviknem. Pitala sam buduću stanovnicu jaslica što ona misli o tome, a ona je rekla Ma-ma baaaaa. Što bi moglo značiti da bi htjela baki, a možda i da si napravim baklavu. Od kuda da jja znam zašto moje dijete hoće da si ja napravim baklavu, ali da ju ne razočaram, ja jesam. Baklava me uvijek oraspoloži.

ako necemo pricati, necemo se nikud ni maknuti. a ja te uistinu umoljavam da ne ostanemo zauvijek tu ovak. pliz. ?