put i povratak

 
(2-4), Povjerenje
Rijeci su za igru, pa cak i misli katkad. Nikad necu traziti da vjerujes sto pricam, kad ni ja katkad ne vjerujem sto mislim. Moras me poznavati, vidi moje zelje bolje nego sto ih ja vidim, prepoznaj, svi imamo iste zelje. Gledaj sto radim, ne slusaj sto pricam, vidi zasto to pricam. Vjerovati u mene moras zbog sebe, ne zbog mene. I ja cu biti to u sto vjerujes. Jer ces znati.
Ne povjerenje u drugog zbog onog sto on jest vec ono povjerenje koje mu daje da bude ono sto _zeli_ biti.
Pogrijesiti ne mozes, jer vjerujem u tebe, a vjerujem u tebe, jer sam ono u sto vjerujes, jer ti vjerujes da vjerujem u tebe. Time svatko postaje tocka refleksije drugog, ja sam tocka gdje se vidis, gdje ti vidis samu sebe onako kako se zelis vidjeti.
Povjerenje, jer jedino tako ima smisla. Osjecaje drugog ne mozes kontrolirati.
(1), Trening
Znam da cemo se pojesti, i da cemo se gristi i sami zbog drugog, i da cemo morati traziti kako biti svoji, da cemo se boriti svatko za svoje suprotstavljeno pravo i sebicnu zelju, potrebu hranjenja, kako cu te morati nauciti ostaviti gladnu kako bi nalazio hranu za oboje, kako cu morati zaboraviti tebe kako bi sacuvao nas. I ti sasvim isto, iako je smjer razlicit. (Tako nesto ti ovdje vec prilicno dobro prakticiras ;-).
Oprez, i spoznaja te opasnosti je strasno vazna. I jedino je sto nudi mogucnost da se znamo s tim nositi. Osim, dakako, onog, autogenog, povjerenja. Temelja.
(Prepoznavanje tudjih zelja i motiva ovdje je ujedno i dobro, ali i prokletstvo.)