put i povratak

 
Znao sam mnoge djevojke. Mozda sam ih i oduvijek znao, upoznavanjem zapravo samo prepoznavao?
Znao sam one koje su se borile protiv mene jer su se borile sa sobom. I one koje su se borile sa sobom, jer su mislile da se trebaju boriti protiv mene. Ili za mene?
Znao sam neke koje su se odljubile uvijek kada bih ja zaista povjerovao da su zaljubljene u mene. (Mozda je to bio onaj primarni nagon za samoodrzanjem: ne dati da te drugi ima?)
Znao sam neke koje su htjele da budem cvrsci, i neke koje su htjele da budem mekaniji, kao i neke trece koje su tu cvrstocu htjele nekako preraspodijelit, kako, mozda sam i nazirao.?
Znao sam neke koje su htjele biti sve sto zelim. I neke koje su htjele da budem sve sto zele.
Znao sam neke koje su me voljele, i mrzile me istovremeno. I neke koje nisu znale, sto su osjecale, ni brata ni ljubavnika.
Znao sam i neke poput moje sestricne, znale su reci: ne volim te vise, i kad bi im on rekao da je to njihova sloboda i izbor, rekle bi da da, da je on time upravo dokazao njihovu pocetnu tvrdnju. Mozda su to s vremenom pocele prepoznavati kao smetnju vlastitoj radosti.
(Podsjecalo me to malo na majku kad veli, ajde, odmori se od mene, pa bi nekad zvala na tudji mobitel da me pita kako to se ja ne javljam.)
Znao sam i one koje bi se sramile takvog nacina, ili su se pak osjecale zbog toga slabije u odnosu pa su mislile da a) mogu nauciti voljeti drukcije, ili b) da to kako ih drugi mogu voljeti drukcije nije uistinu ljubav.
Znao sam neke koje su se danima znale uljepsavati, a da bi u trenu pred izlazak shvatile da ih u tom izlasku vise nista ne privlaci.
Znao sam one koje bi katkad strahom opravdale neke svoje pogreske i slabosti, zbog kojih bi kasnije imale griznju savijesti. Tu bih im se katkad osjetio slican.
Znao sam ih koje su vidjele svoje slabosti i zbog njih se osjecale nedovoljno, te ocekivale da ih mogu jednom za svagda rijesiti iz sebe. Katkad bi bile silno uvjerene u to. I stroge do obijesti. A katkad bi odustajale uplasene naporom i velicinom 'zadatka' kojeg su si same zadale. Trebalo si je dati oduska, lakoce koje, zadovoljstva. A opet, zadrzati put rasta.
Znao sam i one koje su mrzile moj cesto uzviseno-pokroviteljski nacin kojim bih skrivao vlastitu ranjivost. Odobravao sam im to, jer sam i sam prezrivo gledao na isto kod njih.
Znao sam one koje su voljele prebacivati krivnju na mene. Prepoznao bih ih, katkad, jer sam i sam to cinio njima.
Znao sam one koje su se hranile mnome, i pri tom osjecale duzne.
Znao sam one koje su izbjegavale placati dugove.
('...kao sto i mi otpustamo duznicima nasim.') I one koje nisu htjele da im otpustam dugove.
Znao sam one koje su htjele ravnotezu. I one koje su se ravnoteze bojale. Vratiti utege uvijek se moglo na taj predalek nacin. (Katkad, kako bi zadrzali sliku sebe u sebi, kako bi zadrzali samopostovanje, trebalo se mozda moci dozvoliti katkad biti ponizen pred drugim.)
Znao sam one koje su mi htjele dokazivati, sto se katkad pokazivalo samo kao nacin za odrzavanje nemira. Da se ne utone u neki kraj, ovaj ili onaj...?
Znao sam ih koje su htjele lako, a previse truda unistilo je volju za ista. Znao sam one koje su htjele lako, a nisu vidjele kako lako je to: jedini teret onaj je kojeg sami osjecamo, sami preuzimamo odgovornost, jedino nas taj teret tisti.
Znao sam ih lukave, samozatajne, mudre i bojazljive, znao sam ih prefrigane, lijepe, zle, dobre u dusi, manje lijepe, manje dobre u dusi, moje i svoje, njegove i tvoje, preiskusne i neiskusne, zahtjevne i tolerantne, idealisticne i prakticne, one sto zele voljeti i one sto zele biti sretne, one koje su me htjele, one koje sam htio, one koje su me se zasitile, i one koje mi je bilo navrh glave, prijateljice koje sam znao hraniti, i ljubavnice sto su me prozdirale, na zahodu bi ih peckalo kao da su pojele chilly papricice, dobre, silno dobre, beskrajnog ponosa, prevelike samokriticnosti, slabosti, koju nisam zvao zlocom i tako ljubio, i zaigranog sjaja koji je bio daleko od svega toga, negdje idealistican, negdje strogo praktican
...
i znao sam i one koje nisu bas ljubile previse pametovanja.
 
Uglavnom, toliko sam ih znao da jednostavno nisam vise znao, ni zamisliti nisam mogao vise kako bih to i bih li uopce mogao zivjeti samo s jednom od njih..?
 

Ok, jasna mi je tvoja dvojba na kraju...sviđa mi se i što si većinu "prolaznica" u svom životu naučio vrednovat usprkos ili možda čak i zbog nedostataka kojima su te privlačile i odbijale, ali nisi to stavio u kontekst vlastite izgradnje i mijene- nešto nekoć neprihvatljivo sada bi ti bila možda silno nadahnjujuća osobina....pokušaj da živimo s jednim ili samo s jednim može biti jednako uzbudljiva avantura otkrivanja i predmnijevanja novih promjena osima ako se baš ne radi o strašno iritantnoj osobnosti ..."mi " ne postoji, postojimo "ja" i "ti" u ovom danu, sa svim našim trenutnim reakcijama i refleksijama....

Mozda se guram di mi nije mjesto, no tvoj tekst...u stvari, htjedoh samo reci da je mnogo osobina sadrzano u jednoj jedinoj osobi. I otkrivanje te osobe, njenog mijenjanja kroz zivot...donosi uvijek nova saznanja o njoj samoj...no to se moze samo ako su godine i godine u pitanju.Pozdrav

Z-Z, vrlo dobro. prva tvoja recenica govori sve. :))