koji vrag

Prošli vikend, onaj dugi, odlučim ja svoje blago odvesti na more. Naravno, prije toga sakupim sve informacije. Skupljanje informacija vezanih uz vođenje 8-mjesečnog djeteta (curice, da budem preciznija, ali vi to već znate) na mora sastojalo se od zvanja njezine doktorice, od prilike 12 puta dnevno. Što sa klimom u autu? Što se vrućinama? Pelenama? Suncem? Morem? Što? Što? Što? Morala mi se je zaklete na sve sveto da će sve dobro proći. I na kraju, ipak mi se mije išlo. Ali moja Tina... Neka ne budem takav pi*dek, na njezinom otoku ima hitna pomoć, a u njezinom mjestu i doktorica, mama njezine prijateljice. Uostalom, ona je bila stara svega 8 mjeseci kada je prvi put došla na more. Da, ali njezini su pravi morski ljudi, a ja dijete sa kontinenta, vrlo nepovjerljiva prema moru. No i i ona je položila svečanu zakletvu (kompliciraniju od one pionirske /iako se ja nisam primala u pionire/) da nam se u tri dana ništa strašno neće dogoditi. Krenule smo nas tri na put. Obložila sam mamino zlato vlažnom gazom, jer mi je doktorica rekla da bolje ne palimo klimu i bile smo spremne za put. Jedan je kofer imala Sonja, jedan, veći, ja, te nesseser. Samo ne tri dana idete, vikala je moja mama. Tri, tri, nikada ne znaš što se može dogoditi. Uostalom, kakvo je vrijeme u nedjelju bilo, nisam ni ja luda što sam uzela i nešto jesenske robe. Po putu nisam dala da se otvore prozori. Želi li moja Tina stvarno da se moje zlato prehladi? Ni klima. Doktorica je rekla... Uostalom, ona je sama rekla da ima samo tri sata do mora. To ćemo izdržati. Sirota moja Tina, polu dehidrirana jedva nas je dovela do cilja. Sada jedno pitanje. Zašto sve mame i bake imaju potrebu zaskočiti svoje potomke, ali ostale mlađe ljude, hranom? Hoću li i ja takva biti? Nadam se... I sada dolazimo na najzanimljiviji dio. Barem meni. Kada imate malog, tek rođenog, anđeleka zaboravite što je to san. Kroničan umor postane sastavni dio vašeg života. Ne žalim se a sada. Kada bi mi netko rekao, evo ti spavaj 4-5 sati, ja ću se brinuti za sve, uopće ne bih znala što bih sa tim vremena, znam da ne bih spavala. Ne može se više. To vam govorim zato što se moja Tunica probudila u pola sedam (što je kasno za nju), pa sam nas nahranila, uzela šator, suncobran, badekostim, kremu za sunčanje (faktor 30, nisam našla veći) i potiho se izvukla iz kuće. Naravno u dogovoru sa domaćinima. Jer beba ne može na jako sunce (sada govorim kao iz priručnika), pa da se barem malo okupamo. Jedva se dovučemo na plažu, treba nam netko tko će na to sve nositi. Odnesem svoju Sonju u vodu, a ona kao da joj roditelji nisu sa kontinenta. Kao da je rođena u moru. Mala sirena. Adirana! Čim joj se čini da bih ju mogla izvuči iz mora, moje malom prefrigancu se zatrese bradica i oči napune suzama. Guuuu! Gaaaa! Mooooo! Iiiiiiii!!!!! Viče moje dijete. Na kraju smo morale izaći iz mora. Nikakva moja objašnjavanja da će se prehladiti, i bečanja da ćemo se vratiti, nisu pomogla. Mislila sam da će joj srce puknuti. Jedino ju je lopta smirila. Sada smo u fazi okrugli oblika koje možemo baciti mami u glavu i baciti da se otkotrlja, pa je jako smiješnoo kako se mama priprema da ode po loptu, samo zato da bi ju ona opet mogla baciti. Doskočila sam ja i tome. Na plaži se uvijek nađe neko starije dijete koje voli male bebe i nije mu teško trčati po loptu. Vratili smo se, uz suze koje bi i kamen rasplakale, oko podneva doma, pa se naspavale (Sonja, ne ja, naravno), onda oko 6 opet. Scenarij se ponovio, samo sam sada imala Tinu da mi pomogne nositi stvari. Od jutros se ništa nije promijenilo. Ona i dalje misli da je Kvarner njezin rodni zavičaj, a more sve što joj treba. I sada kada nismo dugo ostali, opet je Sonja odlučila da bih se ja trebala osjećati kao nemajka. Buuuuuu! Baaaaa! Znala je kako to kompezirati. Drugo jutro se probudila sat vremena ranije. Pametno moje (kvantna fizičarka, sigurno), shvatila je da, ako se ranije probudi, morat ćemo ranije na kupanje, ako ja slučajno ne pokazujem želju za ustajanjem, tada će ona probuditi cijelo rodno mjesto Tininog tate. Ovaj vikend idemo opet. Znači, opet ništa od odmora.

to su ti male "slatke muke"..., ali sto je "slatko" kratko traje... znaš tu poslovicu...

a i ti si neka paničarka

tipična mama... :) A Sonjica si negdje misli, "Daj stara....koji ti je vragec?! Pusti me da uživaaaam.."

lijepo...uzivaj i pusa sonji:)
necu te citati slijedeca dva tjedna ali s nestrpljenjem ocekujem nastavak kad se vratim...