ljepljenje krhke porculanske vaze...
...vjerovala sam uvijek da nikada nije kasno, da uvijek ima nade...da se sve ipak može ispraviti, barem okajati, oprostiti...
vjerovala sam da imam neki savršeni super lijepak koji može sastaviti komadiće krhkog porculana i opet od njih napraviti vazu...nisam perfekcionista...ne vjerujem da ta vaza može i mora biti ista ili savršena...ali može biti lijepa...prelijepa...i držati cvijeće...
moj život posljednjih mjeseci krhka je vaza...ljepljenje napuklih komadića...koji se iznova i iznova razbijaju... i ja ih opet lijepim...jer vidim neku budućnost u toj vazi...jer ne odustajem lako...
no sve me to pomalo umara...ti usponi i padovi u tako kratkom vremenu...
i ovo subotnje večer...kad ne mogu vani zbog noge...ne mogu...ali zapravo i ne želim...kada danima više želim biti sama...sjediti doma...čitati...surfati netom...biti s mojima...maaaa bilo što...ne ide mi se u društvo...pa čak ni plesati što obožavam...
da li je vrijeme možda da pustim da se ova vaza do kraja razbije i potražim neku novu...ili vjerujem i dalje u čarobni štapić koji će mi pomoći da uživam i budem sretna u ovoj...
07.09.2003. u 0:05 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar