Upoznajem sebe i veselim se tome

Dva su razloga zbog kojih sam ovako polako išla prema onome što vam želim ispričati. Jedan je zato da malo prikupim hrabrosti, a istovremeno donekle provjerim zanima li Vas uopće priča koju želim podijeliti s Vama. Znajte, nisam se lako odlučila na korak koji ću Vam u nastavku prepričati. Ta igrica poigravanja maštom, međusobnog napaljivanja, zapravo predigre, trajala je mjesecima. U mašti smo otišle zaista daleko. Stalno smo si pisale kako je to samo igrica i da vjerojatno nismo spremne ostvariti ni dijelić onoga što smo napisale. Njemu, S. mužu, samo smo u natuknicama prenijele djelić onoga o ćemu smo pisale Iz njegovih e-maila upučenih meni bilo je očito da mu S. nije pokazala našu prepisku. On nije ni slutio do kuda su naša maštanja otišla. Ta su maštanja uključivala i scenarije potencijalnog prvog susreta, upoznavanja. Korak ka tome bio je napravljem izmjenom brojeva mobitela. Ne mogu Vam opisati ni djelić uzbuđenja kakvo sam imala dok sam se spremala nazvati S., a posebno uzbuđenje prvih riječi koje smo izmjenile. Mislim da ona, u svojem uzbuđenju, nije primjetila moje i sve je naizgled bilo ležerno, ali srce je nemilice tuklo..
Sam razgovor, prvi razgovor, bio je kratak, veseo. Tekao je kao običan razgovor dviju prijateljica. On je to i bio, no razgovor dviju prijateljica koje jedna o drugoj znaju daleko više no što su ikada slutile da bi o nekome mogle znati. Iz rečenica koje smo izmjenile tada, a tako su nekako izgledali svi naši telefonski kontakti, nije se mogla osjetiti sva napetost koja je postojala među nama. Predivan osječaj, predivna igrica.. Tko to nije probao, tko to nije osjetio ne može zamisliti o ćemu pišem.
Zbog mojih nestrpljivih elektronskih prijatelja preskočit ću i dio priče o telefonskim razgovorima, dio o onome kako sam moju elektronsku ljubavnicu doživjela upoznavši ju u novoj dimenziji. Moram ponoviti da onaj koji to nije doživio ne zna o ćemu pričam. Mislim da od tog dana više nije bilo načina da nas nešto zaustavi i u slijedećem koraku. Da se vidimo, da se upoznamo, a u mašti ..
Nismo često razgovarale telefonom, ali smo se i dalje svakodnevno dopisivale. Ono što smo tijekom i poslije maštanja imale na umu, bez ikakve smo suzdržanosti pisale. Nakon manje od mjesec dana primila sam e-mail sa samo jednom rečenicom.
"Sredinom slijedećeg tjedna trebala bih poslom ići u Zagreb, želiš li da se vidimo?"
Nemate pojma koliko sam se na takvu rečenicu spremala, koliko sam ju zapravo željno iščekivala, a koliko sam na nju bila nespremna. Spremna ili nespremna isto je, sve je to išlo u istom smjeru. Sjeru koji zapravo nitko od nas nije želio promijeniti, prema nečemu o ćemu smo toliko pisale i maštale.
Negdje u ovom dijelu mojeg natpisa, prema dosadašnjem načinu pisanja, trebala bih prekinuti i sve ostaviti za sutra. Dijelom zbog Vaših kritika, dijelom zbog moje nestrpljivosti da čujem Vaše komentare, a zapravo zato što upravo počinjem pisati onaj dio priče zbog kojeg sam sve ovo započela nastaviti ću s prepričavanjem onoga što se događalo. No nemojte pomisliti da smo došli blizu kraja. Kraj još ni sama ne nazirem, iako S. nisam vidjela već skoro 6 mjeseci, no sve u svoje vrijeme.. ;-)
Na onu rečenicu nisam odmah odgovorila iako sam imala spreman odgovor. Nisam se usudila napisati ga. Mail sam pročitala ujutro, a tek navećer sam, od kuće, odgovorila jednom riječju.
"Želim"
U ta su dva e-maila stale sve rečenice koje smo već napisale, sva napetost, sva maštanja.. Neću, jer ni ne mogu, prepričavati što sam osječala do dana kad sam S. prvi puta vidjela, no mogu reći da je sve prošlo kao u nekom transu. Razapeta između svakodnevnih obveza, straha i očekivanja ni danas ne znam kako bih se odredila prema tih 6 dana koliko je prošlo od tog maila do našeg susreta. Tehnički dio dogovora "odradile" smo ležerno, kao da znamo što radimo, a ja sam bila izvan sebe. U ovom dijelu ću preskočiti te "tehničke" pojedinosti, neću vam pokušavati prepričati svoje osječaje i strahove, jer sam svjesna da to ne mogu stvarno dočarati. Nastaviti ću s konkretnim događanjima, s upoznavanjem i onim što se je neposredno poslije toga događalo.
Našle smo se na izuzetno glupom, banalnom mjestu, na jutarnjoj kavi. Parkiralištu jednog restorana, nedaleko od središta grada, zapravo na periferiji. Obije smo se dogovorile da je to najbolje vrijeme za upoznavanje, a kasniji razvoj događaja pokazao je da je tako i bilo. Točno u 9h, S. me je dočekala u svojem autu. I ja sam bila točna, rekla je da je upravo stigla. Nazvala sam ju par minuta ranije da provjerim i razgovarale smo sve dok se nismo vidjele. Uh, i sada me prođu trnci kad se toga prisjetim. Zgodna, kratko ošišana, uredna  poslovna žena. Susret naših pogleda, njezin osmjeh.. kao u snu. Parkirala sam auto u neposrednoj blizini njezinog, nisam imala vremena popraviti bilo što na sebi, iskreno jedva da sam se toga i sjetila. Više instinktivno, no imala sam osječaj da bi mogla pomisliti da oklijevam, a nisam.. Izašla sam iz auta, krenula prema njoj, ona je učinila isto. Pozdravile smo se kao prijateljice koje se dugo znaju, a to je dijelom bila istina. Još pamtim taj prvi nesigurni dodir, osmjeh kojim mi je prišla, a zatim nešto o ćemu sam maštala, a tada sam bila nespremna na to. Poljubac, prijateljski, u obraz, no sasvim sam svjesna da je poljubac bio nijansu intimniji od onog "prijateljskog".  Da nismo izmjenile onoliko vručih rečenoca s tom temom, mogla bih pomisliti da je bilo slučajno, no sasvim sam sigurna da su nam se rubovi usana, prilikom tog poljupca susreli. To nikada ranije niti kasnije nisam primjetila, osjetila. Ako se je i prilikom nekog drugog poljupca, s nekom drugom osobom,  isto dogodilo to nije imalo toliko značaj, bilo je slušajno. Ovaj poljubac nije bio takav. Još nešto pamtim vezano uz taj poljubac. Njezin miris. O njemu sam maštala, pokušala ga zamisliti, znala da je riječ o jednoj novoj dimenziji doživljaja moje elektronske ljubavnice, ali to je nešto što neću zaboraviti. U prvi sam se tren iznenadila, osječaji su me silno preplavili, no sječam se da sam udahnula punim plučima u želji da S. doživim na način o mojem sam do tada samo maštala. Uh, i sada me preplavljuju osječaji, ne znam kako sam tada uopće ostala na nogama. Krenule smo prema restoranu i počele razgovarati kao dvije prijateljice koje su imale tisuću takvih susreta. Zapravo smo počele razgovarati o temama o kojima smo pričale putem mobitela, o temama koje su izvan našeg svijeta maštanja.., a zapravo svijet iz te mašte bio je jedini razlog zašto smo tog jutra bile tamo...
Dragi nestrpljivi prijatelji, ipak ću prekinuti današnje pisanje i nastavak ostaviti za slijedeći puta, sutra. Dijelom zato što je sve ovo predugo za formu bloga, a dijelo zato da malo razmislim koliko ću daleko ići u opisivanju onoga što sam doživjela te večeri. Obečala sam da ću biti sasvim iskrena i otvorena, a tako će i biti. Ne želim da moj blog ode u svijet pornografije, no moje intimno otvaranje Vama je potpuno i nekako mi izgleda logično da u svemu budem takva. Vidimo se sutra.. , naravno, ako želite.

tVOJ BLOG NEMA NIkAKVE VEZE SA SVIJETOM "PORNOGRAFIJE" da, se razmemo..
mislim da je ono sto zelis reci veliki korak tebi nama i nekima od nas.. ovdje ali sasvim.. dovoljno onima koji to razumiju .. naravno da iscekujemo zeljno nastavak.. sa ono "I.. kaj se dalje dogodilo..??)ali ima nas i strpljivih..
ostaj dobro do sutra..i nemoj nas zeznuti s nastavkom hahah lol ..x

Jesi li ti Suzana34 na platnoj listi naših internet poslužitelja? I da, nisam pročitao do kraja, ali pretpostavljam da će se isplatit čitat sve nastavke jer će bit interesantno vidjet hoće li se netko tu na kraju i oženit' :))

bah....ooo-du-sta-jem :-)

...za sada se dobro drzhish, josh uvijek pristojno i odmjereno... bash me zanima da li che pismo ostati dosljedno, il bu puklo uslijed 'zlochkastih' komentara... a sama tema, kako kome, majne ili vishe zanimljiva... ma, dosljednost mene kopa ;)