koji vrag

Jedan od mojih starijih nećaka jako se veseli Sonjinom i mojem dolasku. On već zna da su bebe jako dosadne, ali nada se da je sa mojom drugačije. Misli on, svi se vesele, uzbude, i u kući vlada blagdansko raspoloženje, pa mora biti drugačije. A onda se razočarao. Kada ju je prvi put vidio nije mogao vjerovati da njegova sestrična samo spava. A on joj je došao u posjet. I donio lutku i jedan svoj stari kamion na poklon. Mao ti je dosadna beba. Znaš? I malo ti smrdi! Sada mi je rekao. A bebe, budimo iskreni, malo smrde, svima osim mamama. Ja svoju Sonju kupam redovito, bezobzira što sam pročitala da se bebu treba kupati samo jednom i to ne sa sapunom. Za boga miloga!! Ne razumijem te trendove. Moja mi je mama, a tko drugi, pričala kako se ona svog djetinjstva sjeća po stalnoj žeđi. Kaže, sva su djeca bila žedna, ne zbog nestašice vode već zbog toga što je bilo popularno ne davati vodu prije voća, pa poslije voća, prije jela, poslije jela, prije spavanja... Moja je mama mislila da će napisati knjigu o vodi. A ja se svoje djetinjstva sjećam da mi je stalno bilo sila na WC, jer su me stalno tjerali da pijem vode. Isto tako, prije kojih pola dojenje je proglašeno skoro-pa-otrovnim, a sada samo što ne plaćaju majkama da doje. Kult dojenja se diže do nečega najuzvišenijega. Dobro, i ja dojim, do 6 mjeseca samo je mlijeko pila, a onda sam počela uvoditi pravu hranu. I čini se sretnom. Treba negdje povući granicu između pametnog i dobrog i ljudi-daj-se-saberite. Jedna moja šulkolegica imala je sestru od 3-4 godine i mama ju je još dojila. Nema mi ružnijeg vidjeti, nego kad netko doji u javnosti. Pa, daj, to je ipak intimni dio dana između tvoje bebe i tebe. Znam, čula sam  za kampanju da se doji javno. Ali ništa me ne bi moglo nagovoriti da izvadim sisu na sred Trga. Zato se izdaja i uvijek nosi bočica sa sobom. To je barem moje mišljenje. Vratimo se na dosadne bebe. Mojem nećaku je dosadna, ali meni nema zanimljivijeg od gledanja kako je iz dana u dan veća. Koliko sam se veselila njezinom uspjehu kada je podigla glavicu i držala je u zraku 5 sekundi. To je bio uspjeh dana. Zabavno je zafrkavati bebu dok još ima refleks hvatanja, pa vam ulovi prst, ili skupi svoje male prstiće na nogama. Kako se čudi kada dignete glavu na pola metra od nj, jer ne zna gdje ste nestali. Ili kada a užasnom koncentracijom gleda mobil iznad krevetića. Uz to joj možete pjevati, i kako god grozno pjevate ona će to sa zanimanjem popratiti. Nema većeg smijeha kada bebi ponudite prste, a ona se uhvati za njih i podigne se u sjedeći stav. A najljepši poklon koji možete dobiti je kada vam se vaša mala ljubimica, ili ljubimac, nasmije. Vrati vam osmijeh. Poslije toga beba se počne smijati, moja Sonja i vrištati, skvičati,  ali sretna je. Postoji problem kolika. Namučile su mene gotovo kao i Sonju. Preživjeli smo. Mogu ja i dalje, što sve veseli i zašto bebe nisu dosadne. Sonja je beba iz školskog priručnika. Sa tri mjeseca je rekla svoj prvi guuuu. Ne znam, kakve će biti vaše bebe, ili kakve su bile, ali ja sam se na Sonjin guuu malo prestrašila. Nisam ga očekivala, bila sam joj okrenuta leđima i nisam očekivala niša osim hihotanja. Kad ono guuu. Kao neki stari deda koji se javlja iz tunela. Nisam mogla vjerovati da je to moje dijete. a ona me pogledala, i kao da kaže, no da, gugućem, kaj se sada čudiš. Pa ponovi guuu. I od tada ne prestaje. Ima mi puno toga za reći. Onda, sa osmijehom se sjećam kako je imala 6 mjeseci i ravno tjedan dana kada me dočekala sjedeći i ponosno se smijala. Mamice, mamice, ja sjedim. Vidiš mamice, kako sam ti hrabra? Zatim dolazi na red faza koju moja mama zove u jednoj ruci čokolada, u drugoj banana. Na moju sreću, Sonja odbija puzati, no Ako izgubi oslonac i padne na u guzu u pelenama, obavezno u ruci ima nešto što se može razmazati po tepihu. Pa da pokaže svoj stav i mišljenje o tome da je pala, lijepo ručicom to gurne da se uvuče dublje u tepih. Vidjet ćete sreću na licu svog djeteta kada prvi put povuče stoljnjak i baci na pod čašu punu vode. Malo se rasplače jer se prestraši, ali nema ljepše stvari nego zadati voljenim roditeljima još malo posla. I od toga nema smješnije stvari. Mogla bih vas još obavijestit, ali nešto morate i sam uvidjeti. A i mi smo došli tek do faze rušenja. Da, znate li što je djetetu ipak od svega najsmješnije? Barem mojoj Sonji. Kada prdne. To ju nevjerojatno veseli.

postala si mi obavetzno štivo uz jutarnju kavu... :)

Hannah, jel se ti to gnijezdiš :)))