koji vrag

U svom stažu od 8 skoro 9 mjeseci koliko imam svoju malu škorpionku, te osam i pol mjeseci koliko sam ju pod srcem nosila, od ljudi sam doživjela same lijepe stvari. Dobro bilo je ružnih pothvata mojih sada već bivših prijateljica, no ljudi su takvi, neki dobri, neko zli. I sada bih napisala traktat o tome kako se nitko ne rađa zao, no sada nisam htjela o tome. Dakle kada sam se potpunim ignoriranjem riješila činjenica o mojem životu (onih za koje niti ja nisam znala) ljudi su prestali. Možda mi se tako samo čini, jer sam ostavila svoje roditelje u malom Zagorskom mjestu (ne volimo reći selo), a oni me ne žele opterećivati zlim jezicima. A tu, u gradu, gdje živim svi kao da jedva čekaju da mi dođemo. Što je zapravo jako dobro. jer dok se u pošti svi bave slatkom bebom, zaboravljaju na svoj red. Ili me u banci puste da ne stojim i da bebici ne bude vruče. Isprva mi je to sve bilo čudno, jer iako volim djecu, nikad me nisu oduševljavala taako da bih pala u trans, jer eto baš jedno je kraj mene. Nije da ih ne shvaćam, moje dijete je neodoljivo :). Uz to nepopravljivi je šarmer. Kako joj se netko približi ona ga dočeka raširenih i uz krezubi osmijeh. E, sunce, mamino, poželim joj reći, malo manje optimizma. A opet, od koga bi naučila da se ljudima pristupa sa malim odmakom, od mene sigurno ne. Dok je ona zabavljala bakice i domaćice koje su došle sa svojim jedva-dovoljnim-prihodima od penzija ili nekih naknada platiti račune, mene su svi puštali ispred. Vi ste mladi, da beba se beba ne muči vrućini... Sve što mi i inače kažu. izašle smo sretne i vesele iz pošte pa se uputile na tramvaj. Sreća majke sa kolicima je da će se sve urotiti da ona uđe u taj tramvaj. Ne znam, govori se kako su se ljudi otuđili od drugih, kako teško pružaju pomoć, a meni kada god trebam ući ili izaći iz tramvaja uvijek netko priskoči u pomoć, a kada sam već unutra, onda ustupi svoje mjesto. To me pomalo smeta, iako lijepo piše da ZET moli da se ustanemo starijima, invalidima, trudnicama i roditeljima sa malom djecom. Ne volim kada mi se ustaju. Nisam trudna, a i da jesam..., a moje je dijete u kolicima, prema tome ne treba joj mjesto za sjedenje. Pogotovo mi se to ne sviđa, jer mi se u pravilu ustaju djedice i bake, a njih mi je žao. A uz njihovo ustupanje sjedala obično mi daju koji savjet. Iako baš i ne ulazim u rasprave sa slučajnim prolaznicima uvijek sam ih rado poslušala. Ako zbog ničeg drugog onda zato što su ipak iskusniji od mene. Uglavnom ti bi savjeti bili o tome kako trebam piti puno tekućine i jesti puno voće. jedna me baka sa petogodišnjim unukom savjetovala da ubijem dvije muhe jednim udarcem i jedem lubenice puno. Ali ne smiješ jesti koštice. Upozorio me njezinu, valjda, unuk. Nisu fine? Neeee, narast će ti još jedna lubenica. Sada me upozoravaju da uvijek imam bočicu sa hladnim mlijekom, da ne zaboravim otvoriti suncobran i da ako su vrućine nepodnošljive da ju pokrijem vlažnom gazom. Naravno, slušanje savjeta je dvostruki mač, jer ako naletim na nekoga tko ne prestaje pričati..., ali uvijek mogu reći Moja stanica.  Mladi ostanu sjediti. No danas je bilo drugačije. Dječak/muškarac lijepih plavih očiju (obožavam plave oči, to će me jednom stajati glave) prvo mi je sam unio kolica sa Sojom, a onda mi je ponudio svoje mjesto u polupraznom tramvaju. I kada smo izlazili pomogao nam je. Vračajući se doma stala sam na kiosku kupiti novine, a moje neodoljivo dijete si je, sa nožnim palcem u ustima zamišljala kako će kada još samo malo odraste, biti cirkuski akrobat. Kad nas je srela neka stara bakica. Kako nas je veselo pozdravila mislila sam da ju odnekuda znam, a da se ne mogu sjetiti. Neugodna situacija. No po pitanjima shvatila sam da smo se vidjeli prvi put. Kako se zove? Koliko je stara? Joj, kako slatko dijete. i onda mi je bakica ispričala sve o sebi. Nikada nije imala djecu niti se udavala. A sve bi dala da je imala barem jedno. Lakše je kada imaš nekoga. Radila je kao odgojiteljica i još dan danas zna sve po imenu. Mnogi joj se i danas sjete. Vidi, moje je dijete veliko. I zdravo. papa si nogu. Kada je Sonja shvatila da se govorimo i o njezinim akrobatskim sposobnostima počela je žvakati još jače. Onda me bakica pitala može li ju uzeti na ruke. To ne volim. Ne znam bojim li se da će ju netko oteti ili da će mu/joj ispasti, samo zna da ne volim da ju dižu. Htjela sam pristojno odbiti, no vidjela je i sama, pa se pomirila sa time da ju pomazi po glavici. Vidjela sam da je teti stalo, pa sam rekla možda drugi put. Na kraju smo dobili čokoladu sa marcipanom, na koji sam alergična, ali nisam imala srca reći bakici. I sada svaki dan vidim, mislim da stanuje negdje u blizini, lijepo si popričamo i uvijek dobijemo nešto. Pokušavam joj reći da nije potrebno, ali ona ne da ni riječ da kažem. Nekada bi me nerviralo da ja moram pričati sa nepoznatima, ali bakica nam se toliko veseli, a mene ništa ne košta ako joj malo skratim vrijeme i razveseli pričom o Sonjinoj ishrani, te poslušam koji savjet dobronamjerne tete.