Umotvorine Planinke Pećinić

Mislila sam da sam dovoljno jaka da to izdržim. Mislila sam, ja to mogu. Volim Zagreb i nekako mu se klanjam kao ptica svome drvetu, uviđam njegov duh i udišem ga punim plućima...
Ali bez mora ne mogu.
Ne mogu bez blistavih zalazaka sunca nad fosforescentnom, neusporedivo velikom vodom, bez pogleda u daljinu nezamućenog, bez vlažnih sprudova, metronoma cvrčaka i mirisnih zvjezdanih noći. Jednom godišnje, bar tjedan dana, to je moj opium. I nedostaje mi. Nenormalno.
U Zagrebu je pet tisuća stupnjeva u hladu, a kiša dolazi slijedeći tjedan. I to ne ona olakšavajuća... Ona olujna, žestoka, baš kao što je sunce ovih dana bilo ravno vremenskoj nepogodi. U Zagrebu su sve moje male nepogode nadohvat ruke, i čak i ako ništa ne radim i glumim gljivu na trosjedu, nisam se odmakla od njih ni pedlja. Knjige me cijelo vrijeme gledaju odasvud, prijekorno i zlokobno, upozoravajući.
Živimo u svijetu gdje sve slijedi svoj mali uskogrudni raspored i cijelo vrijeme vreba, čak i ako nije baš nadvijeno nad tobom. A ti osjećaš... I nemaš mira. I jednostavno, tvoj životni prostor više nije životni nego radni, i u njemu se suočavaš sa svime osim samim sobom. Stroj, i kad je isključen, je i dalje stroj, i ima samo svoju svrhu. Rad, i kad si na godišnjem, je i dalje rad ako ne odeš nekamo gdje ti više nisi ti i tvoja okolina ne zahtijeva ništa od tebe. Skoro tragično.