koji vrag

Kada je moje biće raslo u mojem trbuhu napali su me sa svih stana. Savjetima, naravno, ne bombama. Neki od njih odnosili su se i na moju sustanarku – mačku. Očekivala sam to od mnogih, ali ne i od svojih doma. Jer… kada sam se ja rodila, svako od mojih brače i sestara imao je barem jednu životinju. Na opće oduševljenje mog oca, moja je mama hodala po gradu i obližnjim šumama i doma donosila sva uboga stvorenja. Silom prilika, i pod utjecajem moje mame, i tata je postao lovac (lovci nisu samo krvoločne ubojice naravno ima ih ovakvih i onakvih, ali ja ovdje nisam odvjetnik lovačkog društva, no samo da se zna, lovci nisu samo zli ljudi koji ubijaju bez milost /to su krivolovci/, lovci i pomažu životinjama), pa je i on doma donosio sve ranjeno ili ozlijeđeno. To su prenijeli i na svoju djecu, pa nam je kuća izgledala kao čerga usred životinjske farme, ili životinjska farma usred čerge, zavisi sa koje strane si gledao kuću. Sva djeca i svi unuci mojih roditelja odrasli su tako. Svi osim moje Sonje. Njih je strah. Toliko sam puta čula legendarnu priču o djetetu kojeg je mačka skoro ugušila kad mu je sjela na lice, da mi se čini da sam to ja. Toliko su mi puta ispričali o bakteriji u mačjoj kakici da mi je nevjerojatno da sam ja živa. Ne znam što je mojoj mami bilo na pameti, nije da se hvalim, ali držim kuću tako čistom da to polako graniči sa posesivnošću. Kako bi Sonja došla do mačjeg, oprostite, govna. Ali zbog mira u kući, dala sam mačku u Varaždin.  A svoje dijete učim da se životinje treba voljeti preko slikovnica. Začuđujuće, moja mama ne misli da bi moja maca mogla otrovati Sonju dok je kod nje. Kao da mi ne vjeruje. No, budimo iskreni, ni ja si ne bih baš vjerovala. E, i tako ja svoju maličku učim životinjama. Vidi macu. Je li to maca? Kako maca ide. Mijau! Glupo zvuči, ali nadam se da uči. I da, ne tepam joj. Trudim se govoriti joj kao da je odrasla. Nekako je teško zamisliti kako 25-godišnjaku govorim, to je pas. Pas! Vau-vau. Ali svaki put kada se uhvatim, ili uhvatim nekog drugog kako joj tepa, sasiječem to u korijenu. Nekako nema smisla da mi dijete guguće i cvrkuće umjesto da lijepo govori. Znam, vidjela sam posljedice tepanja, jedna poznanica još danas sa svojih 20 i nešto godina govori kao da joj je 5. zatim joj opisujem kako ide krava. Muuuu! Pa koza. Meeee! Patka. Ga-ga. I sada da ne obnavljam vaše znanje onomatopeje, tu ću se zaustaviti. I moje dijete, slušajući mene nakako je došlo do zaključka da su životinje guuu, a ljudi booo, ba su stvri, a samo sam ja maaa. I jako sam ponosna što imam riječ samo za sebe. Uvijek sam se iščuđavala mladim mamama u svojoj brojnoj obitelji kako znaju kada njihova prinova nešto hoće. Nepogrešivo su znale  koje je bu za slamku, koje za najdražu igračku, koje zato što su ukakani, a koje samo zato što im se blebetali bu-bu-bu. Mislila sam da je to neki tajni jezik koji ja nikada neću naučiti, i bila sam grozno ljubomorna jer bi i ja ponekada svojem nećaku dala da liže med sa kruha, a prije nego bih ja otkrila što zapravo hoće, njegova mama bi mu dala med. I ne moram vam reći koliko mi je išlo na živce… Jednog dana. Kada ćeš ti imat svoje. A sada… nepogrešivo znam razlikovati gu-u-gu (mačka), od gu-guuu (ptica). Još se borimo sa psom, jer joj moj tata kaže da pas ide VAV-VAV, tj. vrlo strogo, a ja wauu-wau, nježno. Pa nije sigurna je li pas gu-gu, ili gu-u-u-guu. Čini mi se da ne postoji lakši način da mi kaže da bi se igrala sa bakinim naočalama – bo-buuu-u-bu-bu, ili da bi sakrila dedino povečalo, jer joj je smiješno kada ga traži – boooo-bu-bu-bu. Ipak, svaki dan Sonja nauči nešto novo, pa mi je sve teže i teže pratiti, nadam se da će uskoro progovoriti, barem u prvim slogovima.
 

:)))))) svidja mi se jako :)