put i povratak

(Chemical Bros, Where do You start Where do I begin?!)
Trcao je tako, obazrivo, polako, noc kao da je vec bila pala, suma je bila tiha a sjene duge, od mjesecine ili fona neba, gibao se pazljivo, kao da ga stogod vreba iz tog mraka, cudna mu je svaka kretnja bila, svaki sum imao je velicinu kakvog znaka, svaki drhtaj i lepet nekih krila imao je drugaciji sjaj, u njegovim ocima, vilenjackim, boje mraka, boje noci, sivim, prozirnim, velike crne oci, gledale su crno po noci, cudne usi, nepoznat jezik kojim je pricao sebi, ovako kako ja prevodim vama, njoj, i tebi, kao prugasta hijena, kao susanj, kao vjetar, zanjihao vlati trave, jedva i lijeno, dotaknuo vas u prolazu, jedva i sneno, oduzeo dah, sasuo taj zlatni nebeski prah u oci prije nego sto skoci, a onda
izbjegavao je znacenja, ali vrebala si ga svud u korijenje koje se spoticao, u mislima te doticao, pa kad bi krenuo preskociti potok, na kamen nogom da ce stati, oslonac izgubi svoju postojanost a tvoj lik se ondje nasmije, kao uvijek, sada, kao i prije, nije, bilo izlaza nije, prolazio je a suma je bila snena, paucina njena znacenja hvatala su ga za rijeci, nije bilo nacina, nikako nije, nacina da to kako sprijeci, nije bilo, iako bi kakvo drugo lice stogod htjelo i znacenje kakvo dalo drugo, nije znacilo, nista, bas nikako nije. kako sada, jedva kako i prije, znacenja su se spustila kao grane, na sve strane, ista lica, ista krivudava kretanja ptica, raznih domislica i opet, je eto znao
opet je bio o tu paucinu se pleo znacenja i rijeci, sto bi se vise micao to ga se vise ticalo, poznavao je osjecaj, bio je to kukac neki, kao oni kukci kakve sam cesto znao gledati kako se vrte, kako se micu u zelji da uteknu tom svom gonicu, sami se zaplicu, bez mogucnosti da izadju a pauci samo cekaju, jos koji tren, pa onako nogicama zaokruze koji krug da zrtva bude upakirana kako valja, i spremna, i uvijek dok bih tako gledao te kukce i te pauke nisam nikad znao na koju bih stranu stao,
opet se upleo, ona je zivjela u mrezi, njegov je zivot bio izvan, ona je trebala hranu da raste, on je osjecao potrebu da plodi i tjera pelud s cvijeca, neka raste i rodi ... i nikad u toj situaciji ne bih mogao znati, uvijek zdvojan, kome uskratiti sto, i da li, jer uvijek je pitanje kukca osloboditi ili ne, da li je to pravedno, sto bi Bog htio tada, da cinim? tvoji ciljevi u sebi, ili oni moji, koji su u tebi, tocnije, izvan nas, oboje, tko je u pravu, sto je tvoje, pravo, a sto moje?
gledao sam ga zapletenog, i nisam znao da li da ga oslobodim ili ne. jer, ipak, pauk je visa vrsta nego cvijet, a njihov boljitak, njihov rast, ovisi o hrani koju im mogu pruziti tek ovi, slucajni letaci sto ostaju tako zapleteni. nisam ni znao imam li izbora, nisam nikako znao, samo sam ga tako tiho promatrao, katkad da bih o tome stogod pricao, nekako mi ih je bilo milo gledati, ipak, kao kakav proces Bozji u kojem bih samo ometao, mecuci prste...
 
a te paucine koje ti pauci pletu tako su njezne i fine, tako drhte na vjetru, i cine, tako divnu sliku, jutrima kad se ona biserna rosna magla uhvati po njima, uz rijeke...
 
-----------
 
ima ta manjkavost u ljubavi bez ocekivanja, naime. kao i svaka krajnost i ovo je krajnost, kao takva, losa: ljubav bez ocekivanja je kao ljubav bez zelje da se primi neka odgovornost, da se bude u nekom odnosu, bez zelje da se prihvati da smo emocionalno angazirani u tom odnosu. kao bijeg od prihvatiti predanost...
pruziti kome slobodu isto je tako bijeg od suocavanja sa svojim ocekivanjima i rizikom da ista mozda nece biti ostvarena. laksi nacin ne donosi zadovoljstvo, i ispravno je tako.
krajnost nikad nije sama po sebi dobra, izmedju krajnosti nalazi se spektar sto cini zivot, ono gdje ga treba traziti, ako nam je dozivjeti, ljubav.
 

imao sam frenda koji je tako nekako mislio, pricao je o tome kako samo krajnosti dovode do Zvijezda.... btw, ubio se.