doba nevinosti
Nekad davno mislio sam da ja pišem priče.Danas znam da su one pisale mene...
Ponoćni vlak žurio je tračnicama u susret njoj.Sakriven duboko u njegovoj utrobi osluškivao sam mu ritam:ta-tak ta-tak,ta-tak ta-tak i misli su mi lutale vremenom i prostorom.Sjećanja su me vraćala sve dalje i dalje...
Eh,da sam kao on...Da me probude ondje gdje vlakovi spavaju i povedu me kroz prostranstva sigurnom i nježnom rukom.Da me učine slobodnim i ispunjenim.Da osjetim vjetar i prkosim kiši.Da pustim zvižduk kroz nosnice kao smiješak onima koji ispraćaju putnike koji su mi se na putovanju pridružili.Da zavrištim prijeteći onima koji mi se nađu na putu ne poštujući moju snagu...Sklanjajte se,jer ja ne mogu stati!Ne smijem!Žurim u susret njoj.I strah me da ne zakasnim...Jer ona neće čekati...Njoj je ljubav razlog.Njoj je život glad.Njoj su vlakovi san...
...I zaboli me cviljenje kočnica i svjetla grada bljesnuše po meni.Zgrabih cvijet i istrčah u masu tražeći pogledom nju...Nepoznata lica cerila su se strahu kojim sam ih listao.Lijepe.Ružne.Pametne.Glupe.A gdje je ona?Postoji li?Što ću joj reći kad ju ugledam?Nothing...Možda na slijedećoj stanici...U slijedećem gradu...Natrag u njedra vlaka i san.I molitva:
Tu...U mom krilu spava grad...Sanjam uz mirise kiše...Ja se rasipam kao prah...Kao da me nema više...Ja u pijesku ne ostavljam trag...Jer dok hodam moja sjena ga briše...Zovem te i molim za spas...Ali ti me ne čuješ više...
Bog me više ne čuje.
03.09.2003. u 2:32 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar