koji vrag

Šećem se po gradu i, kao svako žensko, gledam oko sebe i prisluškujem. Ispred mene dvije prijateljice pričaju o vjenčanju, kako bi voljele da izgleda. Kako mi se čini, jedna od njih dvije se udaje. I pričaju one. A onda jedna izjavi kako bi užasno voljela imati dijete, a njezin dragi ne želi. Druga ju napadne da nije normalna. Djecu treba uzdržavati, kupati, kupovati im, baviti se njima. A tek bolesti! Mislila sam povisiti glas i reći joj da nije normalna. Ali dvije su me stvari spriječile. 1. Ušle su u dućan, a ja sam nastavila svojim putem po Jurišićevoj. 2. Nikada se ne miješam u tuđe mišljenje. Ali nekako sam se osjetila povrijeđenom. Kao da je meni rekla da nemam pojma što sam napravila. Kao da mi je rekla da sam sve pokvarila svojom odlukom. Ne sebi ili njoj, nego djetetu. A zašto sam se odlučila rodi? Dobro, jedan od razloga je bio što sam prekasno otišla doktoru. Ali, nisu baš žene tako tupe, slutila sam. A da sam  i otišla, nikada ne bih pobacila. Naprosto su me od početka učili da je to grijeh, ne vjerski, već samo je. I još su me naučili, gdje ima mjesta za sve nas uvijek će biti i za još jednoga ili jednu. Iz istog razloga nisam ni pomišljala na ostavljanje svoje djevojčice. Znala sam da imam obitelj na svojoj strani. Ali, iako je bilo malo kasno, ipak sam sjela sama sa sobom i dobro razmislila. Htjela sam pisati da-ne listu, ali mi to brzo dosadi, radije ja to složim da se ne vidi, da samo ja znam, a tek poslije izložim. Znala sam da će biti teško financijski, jer ja ne radim, no tu su roditelji koji bi za svoju djecu, uvjeravaju me, i raskućili se, pa tako i za unuke. I je tako. Možda nije lijepo živjeti im na grbači, no obećala sam im sve vratiti. Ima vremena, kažu oni. A i tu je njihova unučica. To im je dosta. Možda, sada razmišljam, iako su se imalo ljutili, kada su je dobili sve je nestalo.

O bolestima nikada nisam razmišljala. Da, nadala sam se da će biti dobro. I na pitanje "Curica ili dečko?" Odgovarala bih da nije važno, važno je da je dobro. Nisam sjedila u sobi i razbijala si glavu sa kojom bi se groznom bolesti mogla roditi. Pa poludjela bih. Uostalom, znala sam, ja sam mlada, a trudnoća je praćena redovito. Pomalo sam se prestrašila prve temperature i plača, zapravo, urlika zbog kolkika. 94 u to vrijeme je bio moj broj. Ali, sada se već i sama znam snaći. Znam koji su slučajevi (da kucnem u drvo, takve još nismo imali), a koje nas dvije možemo same riješiti.

Onoga čega se ja najviše od svega bojim. Ceste i zločesti ljudi. Užasavam se pomisli da bi joj netko iz čista mira mogao nauditi. Samo zato što može. Da ne razmišljam o tome, kažu. Neće! Ali ja znam da je ne mogu svaku sekundu držati na oku. Nije zdravo, ni za mene ni za nju. Ako ne razmišljam, sve će biti dobro.

A opet, a beskrajni optimist i romantičar, mislim da sam ju donijela na prekrasan svijet. U prekrasan život. I kao svaka ambiciozna mlada mama mislim da sam svijet oplemenila svojom Sonjom.

I da nisam mislila da ću sve moći. I još to mislim. Ma zapravo znam. Više puta bih razmislila i donijela najbolju odluku za nju. Za svoje dijete.

Ez ikakve osude, ali nikada ne bih donijela dijete na svijet kada bih morala pružiti ruku na ulici ili kada bih tražila pomoć od dobrih ljudi u novinama.

Svaka ti čast :) divna si :)

jedini razlog zbog kojeg nebih htio imat dijete jest da ne pati. zbog toga puno ozbiljnije razmisljam o posvajanju. zasto dovodit na svijet jos jedna gladna usta ako mogu nahranit postojeca??

Hvala :)))