koji vrag

Kao da je znala, moja mama je usred dana samo banula k meni. Malo sam već dosadna sa svojom mamom? Ali to je samo zato što mi je trebala. Još mi treba, ali s vremenom prolazi, zapravo, ona pušta mene da odrastem, a ja se trudim da svoje/naše probleme rješavam sama. Pa ipak živimo u različitim gradovima. Ali to je za neki drugi post. Još samo kratko o mojoj majci. Iako je još trebalo više od mjesec dana. Ona je po mojem glasu čula da nešto ne valja. Ne zna kako, znat ću kad budem mama. Naprosto je to osjetilo za dijete u nevolji. A ja sam u nevolji. Je, već 7,5, skoro, 8 mjeseci. Taj dan, bila sam strašno nemirna, ali mi se i nevjerojatno spavalo. I inače, ako sam u "škripcu" samo bih spavalo. I opet je moje tijelo znalo više od mene. I moja mama. Jedan joj je pogled bio dovoljan da potraži najnužnije stvari koje bi mi mogla spremiti. Još je rano! Kako zna? Pa ipak je ona rodila šestero djece, dopustit ću joj. I imala je pravo. Oko 17 sati. Ne znam što bi napravila da sam bila sama. Nadam se da nisam baš tako blesava. Mama! Moja mama! Pa zatim je slijedila većina uvreda što na moj račun, što na biološkog oca moje djevojčice. I sada da ne duljim, nakon 4 vrlo mučna sata – beba. Mala, slinava, uplakana beba. U nekom zgodnom filmu što je bio neki dan, neka mama (koja se našla u puno goroj situaciji od mene :) ) kada je rodila, pitala se "kako možeš toliko voljeti nekoga koga si tek upoznao?" No meni se činilo da se nas dvije znamo od prvog trenutka, dakle od one nesretne noći u ožujku. Kao da je znala kada ja spavam, tada je uvježbavala koreografiju za Labuđe jezero. Ili nešto slično. Cijelo vrijeme, tj. od kada su me ljudi oko mene uvjerili da će biti sve u redu, bila sam neopisivo sretna. Na pitanja kako si, odgovor bi uvijek bio ODLIČNO. I stvarno jesam. Sada znam i zašto. Samo sam se jednom sjetila davaoca sperme (jer on nije ništa više, i čini mi se da mi dajem previše na značenju) i pomislila kako je lud da sve ovo propušta. A sada kada je malena rođena, sve će biti dobro. Samo da mi ju još malo ostave. Svaki pogled doktora dok su je gledali, činio mi se nepovoljan, svaka njihova riječ bila je prijeteća. Što se dogodilo? Sva je moja sreća se pretvorila u užasan strah. Uvjeravali su me da će sve biti u redu. Da je beba dobro, da sam ja dobro i da je srah normalan, ali da vičem samo malo tiše. Vratili su mi moje dijete i tek kada sam joj ponovno prebrojala prstiće, poslušala kako diše i čula joj srce (iako mi se činilo da teško diše, no od kuda da ja znam kako tek rođeno dijete diše) mogla sam ju vratiti da završe mjerenje. Moj novi život je počeo. I što sada? Mislit ću o tome sutra. Gladna sam! Jako! I spava mi se! Smijem li, je li pristojno, sada o tome misliti. Fali mi trbuh. Nekako sam se naučila. Bojim se , spava mi se i gladna sam. I hoću svojoj kući. Mislila sam da ovu noć neću preživjeti. Zapravo, niti ne znam je li me nešto boljelo, toliko su me mučili problemi. Jutro je bilo vedrije. Moja mama kaže da se sjeća svih šest jutara kada je donijela na svijet svoju djecu. Ja se ne bih kladila, meni je bilo, opet, toliko sunčano da bih mogla prisegnuti da je proljeće. Opet smo bile skupa, budne i gladne. Vidi se da je moja, stalno je gladna, a da mi to da do znanja pusti glas. Dobila sam zadatak naučiti osnove brige o djetetu. Kada su se rodili svi moji nećaci i nećakinje, ta kada sam vidjela sestre i šogorice kako premotavaju svoje "posrance" mislila sam da nikada neću to znati. A bio je dovoljan samo jedan pogled na spretne ruke moje medicinske učiteljice i ja sam znala sve. Baš sve. To je zato što je tvoje, nasmijala mi se kada je vidjela moj zbunjeni pogled kada sam ju tek presvukla. A onda mi je proletilo kroz glavu, curica, je, ono što si svih 8 mjeseci željela. Pa zatim, bože najmanja je u bolnici. Cijelo vrijeme mislila sam da ću djetetu dati ime po ocu (ako bude curica, žensku izvedenicu tog imena). A onda sam pomislila da nisam normalna. Zašto? Mislim, stvarno, zašto? Trebalo se sjetiti nekog drugog imena. Sonja! Još kao maloj to mi je bilo prekrasno i čudno ime. Pasat će joj. Još par dana, i nas dvije smo spremne za novi život. Bolji život. Valjda! Nadam se! I još, sada vlada hajka na doktore, posebno ginekološki odjel. A meni je bilo lijepo. Ne baš lijepo. Možda jer sam bila najmlađa, možda jer sam bila najprestrašenija, možda jer su slutili, možda jer je balerina bila najmanja, ali svi su prema meni, prema nama bilo prekrasni

hehe jebiga, davalac sperme, to tak jebeno agli zvuci, al point je tu; a jes.

..super tekstovi, progutam svaki u dahu... ..puno iskrenih osjećaja... ..mljac... :)