BIlo jednom u ...

... noc jednog tantrickog ucenika.... Stub srama. Strah. Jeza me prolazi. 20 ljudi sjedi i posmatra me. Gol sam. Gledam ih. Sta li me ocekuje? Sta ce biti? Strah i trema se pojacavaju. Sjedim kao da sakrivam svoju golotinju. Otkiven, sam, beznadezan. Znam sta biva u tim trenutcima. Vidim ih kao zveri, koje cekaju da me rastrgnu. A negdje u pozadini znam da su to prijatelji. Znam da me ne zele povrediti. Znam, ali ipak i dalje se bojim. Strah ne postoji, sve je iluzija. Govinda me upita: “Zasto glumis?” Misao trtlja pomjesana sa emocijama. Sta reci? Sta da kazem? Sta ce prihvatiti kao istinu? Znam da ih ne mogu slagati, barem ne na grubljoj razini. Oni vide laz. Oni je osjete. A i ON je tu. On koji prodire kroz mene kao kroz prozirno staklo. Vidi sve. Zna sve. Jeli On Bog? “Zato sto se bojim.” odgovaram. Barem mislim da je iskreno. Ma i jeste iskreno, ja se bojim. “Cega?” upita Minakshi. “Cega,” pomislih. Tup osjecaj. “Cega se bojim?” “Da me ne povrede.” rekoh. “Ko da te ne povredi?” opet ce Minakshi. “Ljudi. Bojim se ljudi. Glumim zato sto se bojim biti ono sto jesam.” “ A sta je to sto ti jesi?” upita ON. “Ranjiv, emotivan, otvoren.” “A kada glumis, sta glumis?” opet ce ON. “Glumim da sam jak, da se ne bojim. Da nemam emocija i da me niko ne moze povrediti.” “Ima li u toj glumi straha?” nadovezuje se Madhava. Cutim, gledam.. sta reci.. “Ima.” “Od cega?” opet ON upada prodiruci. “Da me ne prozru. Da ne vidi moju ranjivost. I onda im lazima skrecem misli na nesto drugo. Lazem da ne bi vidjeli mene.” “A zasto moras da sebe gradis na lazima i glumi?” nadoveza se Kriya... “Da, zasto?” upitah sam sebe. Strah ne postoji, sve je iluzija. Praznina.. glupa praznina.. sada kada mi treba sva moc razmisljanja i brzina uma.. nema je.. nestala je. Kao da je nikada nije bilo. Cutim i posmatram. “Zbog prihvatanja. Zato sto znam da imaju koncept na kojem nekog prihvataju.” “A koji je to koncept?” rece Kriya. “Koncept da moras biti kao oni. Da moras biti jak jer si muskarac. Da ne smijem pokazivati emocije. Da moram odgovarati na njihov podrazaj. Da moram biti pametan. A ne glup. Da moram biti samouvjeren, a ne plasljiv. Da ne smijem da se bojim. I ja im to dajem.” govorim. Pauza od nekoliko trenutaka. Znam da sada smisljaju da me razbiju. Sta im reci? Kako izaci citav iz ovoga? Uplaseno gledam. I znam da znaju da se bojim. Ali nema veze.. ipak negdje iza nekog pogleda primjetim da se i on boji, da me razumije. Nasmijem se. “Zar nemas izbor? Zar ne mozes izabrati kakav ces biti?” Negdje iz kraja prostorije dobaci Narajan. “Imam. Ali sam naucio da ako sam radostan i sretan, oni me ne primjecuju. Oni samo vide bol i jad. Za njih ne mozes biti sretan. I ja im dajem to sto zele.” “A zasto” ubaci ON. “Da zasto? Ne znam.. “ pomislih. “Zasto im dajem to?.....” “Da me prihvate. Da me ne odbacuju. Bojim se biti odbacen. Zigosan.” Cutnja.. i dalje u meni praznina.. i pomalo kao da mi je svejedno sta ce da pitaju.. i gdje da zagrebu.. “Znaci ti zelis da im prodas sliku Jivana koji to nije?!” “Da.” “Zasto” “Jer se bojim usamljenosti. Bojim se biti sam.” rekoh. “Mislis li da oni isto to ne prodaju drugima? Da se oni ne boje?” rece Samvid. “Znam da se boje, i da sve prodaju kao i ja. I sve lici na prokleti cirkus. Svi svima pljescu kada odigraju ulogu okoline i svi svakog napadaju kada neko zonglira u som trosku.” Uzimam kafu sa stola i palim cigaretu. Strah ne postoji, sve je iluzija. ON me gleda. I kaze: “Nisi pitao jeli smijes to?” Vracam kafu i cigaru. Mrzim ga. “Zasto ne smijem?” upitam ga. “Sta mislis?” Ne znam.. ma znam.. “Zato sto na taj nacin bjezim od ove situacije. Sakrivam se iza pusenja i pijenja kafe.” “Da, ali sada smijes zapaliti i piti kafu.” Gledam ga.. ko koga ovdje zajebava. Opet uzimam kafu i cigaru. Palim je. Posmatram se. Jebote.. pa sam sebe sazaljevam. Prodajem sam sebi sazaljenje u iscekivanju da ce neko da ga primeti. I da se takodjer sazali na mene. Zar nikada ne prestaje gluma. U stvari glumim sazaljenje, kao nacin bjekstva iz krizne situacije. Kao nacin da ih natjeram da me vole i prihvate. Ali oni me ne mrze, oni ne ne odbacuju.. zasto glumim? Zasto imam potrebu da kontrolisem situaciju na taj nacin? “Da, zasto?” upita ON prozrevsi moje misli. Gledam ga.. “Ako ja vas kontrolisem vi ne mozete mene. Kontrolisi da ne bi bio kontrolisan.” “Zar mislis da te neko ovdje kontrolise? Na cemu gradis to misljenje?” “Ne znam.. ne znam.. Pa zar me ti ne kontrolises? Zar ovo maloprije sa kafom nije kontrola?” pokusavam da se izvucem njegovim priznanjem. “Ne.” “A sta je ako nije kontrola?” “Pokusaj da TI uvidis sta radis.” “A sta radim?” “Bjezis.” “Od koga? “Od sebe. Od suocavanja sa sobom. Sa drugima. Gradis iluziju sebe na lazima i glumi. Mislis ako ti prvi prodas iluziju sebe da drugi nece shvatiti da je to gluma i laz vec da si ti neko koga oni treba da postoju i razumiju. Iz straha i nemoci, to isto ti njima prodajes da se oni osjete ispred tebe takvim. Sebican si. Zelis sve za sebe. Zelis da te vole i priznaju, a ne dajes nista, sem lazi i iluzije. A zasto? Zato sto nista i nemas.” “Nisam sebican. Dajem im sebe.” “Siguirno?” Opet cutim.. kao da njemo priznajem da je u pravu. Nije u pravu.. dajem im sebe.. a u isto vrijeme uzimam od njih ono sto mi treba. Boze.. pa to je kao trgovina. Ja uzimam .. oni uzimaju.. Pa ko daje? Strah ne postoji, sve je iluzija. “Pa zar ima iko ko nije sebican?” upitam ga. “Ima, ali ONI nisu kao svi oko tebe. Oni su neprimjetni. Ne vidis ih. Iako su kraj tebe. Nemas s cim da ih vidis. Nemas oci koje vide.” “A zasto?” upitam “Zato sto da bi TO mogao da vidi moras biti TO. A jesi li ti TO?” “Nisam.” skruseno odgovaram. “U svetu u kojem se nalazis” nastavlja “ne postoji nesebicnost. Postoji samo sebicnost. Ali ipak ta sebicnost se moze pojaviljavati na dva nacina. Involutivna i evolutivna sebicnost. Involutivna sebicnost je kada samo uzimas i nista ne dajes. Povremeno prodje ideja da nekom pomognes, ali i to ucinis za svoje zadovoljstvo. Da bi na neki nacin prikrio svoju sebicnost. Kao i potrebu da te smatraju humanitarcem. Covjekom velikog srca.” “Evolutivna sebicnost je i dalje sebicnost, i dalje uzimas od drugih ono sto ti treba, ali u isto vreme si svestan da si sebican i sebe otvaras ka drugim da i oni od tebe uzmu ono sto im treba. To je kao simbioza. Dajes i uzimas. Ali svesno. Na taj nacin pomalo rastes. Uvidjas igru. Uvidjas da svi igraju, ali niko nije svestan. Postajes trezven. Treznis se, suocavas sa onim sto si, kao i sa onim sto su drugi. I za razliku od prve sebicnosti svestan si a i drugi su svesni da je sve to samo sebicnost i gluma. U prvoj sebicnosti niko nije svestan. Svi svima pljescu i pretvaraju se ljudima.” “Svet koji poznajes je prve vrste sebicnosti. Isto tako poznajes samo pojedince ili male grupice koji shvataju i koriste evolutivnu sebicnost. Prvi hrle sve brze u propast, a toga nisu svesni. Izmisljaju ekoloske pokrete, ne da zastite prirodu i okolis, vec da zastite istrebljivaca iste. Drugi se bude. Ne osnivaju ekoloske pokrete. Pokusavaju sebe da osveste i jos mozda po nekog kraj sebe. Jer znaju da je zdrava sredina plod zdravog pojedinca.” rece Gledam ga. Gleda me. Strah ne postoji, sve je iluzija. “Pa onda smo svi zrtve sredine.” rekoh “Ne. Nisi zrtva sredine vec si zrtva svoje interpretacije sredine. Tvoje misli i tvoji osjecaji su tvoja sredina. Takodjer, i to sto mislis da jesi, tvoj stvoreni ja – je tvoja sredina. Sve su to energije sa kojima si u konfliktu. Protivnik, neprijatelj je tvoje prosudjivanje situacije u trenutku. Ako si pazljiv uvidjas to. I prestajes da glumis. Da lazes. Pre svega prestajes da lazes sebe.” “Bitan je nivo svesnosti, a ne to cega si svestan. Kad si svestan, onda si u stanju da sve vidis “kao to sto jeste”, zato tada nicem ne pridajes znacaju i samim tim ga ne bojis subjektivno. Jednostavno vidis. Znas. Tvoja reakcija je primerna izazovu. Ne preuranjena, ne pod pritiskom ubjedjenja. U stvari vise nema reakcije. Postajes akcija.” “Da bi to naucio. Ostvariti moras odnose u kojima ce ti se stvari razotkriti direktno u svojoj punoci. Moras osjetiti. Moras se podrediti njihovoj osobnosti. Bez ega. Sasvim nezasticen, bez straha, bez svrhe, bez odusevljenja. Samo posmatraj, to je tvoja priroda. Posveti paznju, a istovremeno posmatraj osjecanja koja izaziva u tebi. Zabrinutost, radoznalost, nestrpljenje; svemu sto je izvan i unutar tebe. Posmatraj ne dajuci znacaj onom sto vidis. Ne boji vidjeno. Paznja nije koncentracija. Prirodna paznje je kao plivanje sa tokom. Otvoren si. Ranjiv.” “A kada plivas, ne opires se. Svaka situacija losa ili dobra, svaki dogadjaj, svako osjecanje je dio toka.” “Pocinjes da prepoznajes. A prepoznavanje je spoznaja. Sopstvo koje svedoci je sopstvo koje prepoznaje. Sopstvo koje spoznaje je sopstvo koje svedoci.” Strah ne postoji, sve je iluzija. Gledao me i cekao. Shvatam. Sve sto radim je zbog neznanja o prirodi sveta. O mojoj prirodi. Sve sto drugi rade je isto neznanje. A to nas ne vodi nikud. Kazem mu. Smije se. “Strah je reakcija na gubitak poznatog. Ne nepoznatog. Nepoznato ne znas i ne mozes da formulises sta ono donosi. Ja se bojim gubitka poznatog sebe, ega. Jer znanje o sebi gradim na mislima i emocijama, kao na misljenju i shvatanju te samim tim i ocekivanju okoline. Znaci poznavanje mene, je u stvari reakcija, ne znanje. Ja dobrovoljno gusim sebe, da ne bi dozivio linc drustva. Na kraju imam “trbuhozborca”. Otvaram usta drustvo prica. Rad ne sebi je borba za sebe, onako kako ti kazes.” “Strah je reakcija da ne budem ono sto jesam. Strah je umjetna tvorevina stvorena od strane drustva radi kontrole.” kazem. “Da i ne. Psiholoski strah, koji osjecas je ono sto ti je drustvo nametnulo. Postoji i stvarni strah, da ga tako nazovemo. On se oseca u trenutcima fizicke opasnosti. On je reakcija tijela na povredu i smrt. Obrambeni mehanizam tela.” “No, i strah je iluzija. U stanju povisene svesnosti on ne postoji. Postoji samo sagledavanje situacije. Ali ne i reakcija na nju. Samim tim dobivas mogucnost da se snadjes da sagledas situaciju neomedjen, slobodan od straha.” Strah ne postoji, sve je iluzija. Sjedili smo u sumi na groblju i pricali. ON, Minakshi, Samvid, Kriya i ja. Svijeca je bila na stolu. Pili smo pivo i neobavezno pricali. “Kako se covek moze osloboditi od straha?” upitao je Samvid. “Sagledavanjem prirode straha. Uvijek postoji samo jedan strah. A to je strah od nestajanja. Prestanka postojanja. Svi ostali se razvijaju iz ovog osnovnog straha. Evo sjedimo na groblju. Gledamo ono sto nas sve ocekuje. Dezintegracija. Nestajanje. Kako se osjecate kada to posmatrate?” “Nelagodno.” zakljucujemo. “Zasto?” upita i pogleda Kriyu. “Kao da sam izgubila smisao zivota. Zivis da bi umro. A to izaziva bojazan. Znam, ili barem mislim da jos necu umrijeti i zato taj strah nije velik. Skoro da i nije strah. Ali je nelagoda. A nelagoda je jedan vid straha. Sve unutar mene se gradi na taj nacin kao da cu zivjeti vjecno. Kao da nema kraja. A ovo mi pokazuje da kraj postoji. I u svemu tome nekako nema smisla uopste zivjeti.” “Hoces reci da smisao zivota vezan za smrt?” “Da. Jesam li u pravu?” “Ne. Smrt naizlged daje samo smislenost nekim djelovima zivota, a to su obicno najnebitniji djelovi. Borba za slavu, novac, porodicu.. ne za zivot. Zamisli sada da ne mozes umrijeti i da ti je dato svo vrijeme vjecnosti. Sta osjecas?” “Radost.” “Radost izvire iz bica. Ono ne moze izvirati iz ega. Ego se boji smrti. Um se boji smrti. Ne bice. Ono zna da ne umire niti se radja. Ono jeste. Spokojno, spontano, radosno, zivuca stvarnost. Smrti se boji ono sto je smrtno unutar vas. A to je um i ego. Ne vi. A svrha rada na sebi je otkrivanje toga koji se ne boji. U stvari bolja rijec je razotkrivanje. Radost koju osjecate izvire iz bica, a to pokazuje da imate bice. Da vi jeste to bice. Ali veo iluzije o sopstvenoj vrednosti i vaznosti vas sprecava da vidite. Poistovjetili ste se sa mislju i emocijom. I to je ometajuci faktor. Jer mislite da ste ta misao i ta emocija. A niste. Da mozete biti pet minuta iz ovih ociju koje vas gledaju, znali bi ste a samim tim se i oslobodili. Iz vas bi izasla hrabrost kao reakcija na vidjeno i veoma brzo biste rijesili ono sto vas sprecava da budete.” “Ja vas vidim zaista hrabre. Jer to i jeste. Mnogo je hrabrosti potrebno da se suocite sa sobom. A to nema svako.” zakljucuje. “A sta je sa reinkarnacijom?” upitah. “Kojom reinkarancijom? Znas li koliko ljudi dobija priliku za reankaranciju?” “Ne.” “Od 3 do 10 % trenutnog ljudskog broja. Ostali ili padaju, manjina se uspinje na sledece ravni. Ostali nestaju. Pakao nije negdje on je ovdje. Kao i raj. Zamisli da tvoja sledeca inkarnacija bude u stijeni koja je svesna svog postojanja. I svog zivota. Svjesna gdje se nalazi i sta je. Kao i toga da je tu iz nekog razloga. To je pakao.” Strah ne postoji, sve je iluzija. “Pa ko dobija mogucnost reinkarnacije a samim tim i napredtka?” “Oni koji se trude da napreduju. Oni koji imaju za cilj poboljsanje sebe, oni koji razviju evolutivnu sebicnost. Oni koji nesto rade na sopstvenom samousavrsavanju. Pa sta to bilo. Najobicnija meditacija kao i najjaci rad na sebi.” Sjedimo i cutimo. Svako u svojim mislima a ON nas gleda. Mislim da svi imamo istu misao. Moram da radim, moram da se osvestim. Necu da nestanem. Strah ujedno postaje saveznik. Bijedan saveznik, ali daje pogon za dalje. Smije se.. Svi se smijemo.. nema nelagode.. samo smijeh.. Strah ne postoji, sve je iluzija.

http://forumi.asterzin.com/viewtopic.php?t=951

JivanMukta :-)

uhm, zgodno... nego, kao da mi nesto ipak manjka. da, bas kao da mi tu ipak nesto manjka. ;))

Čuj, rado bi pročitala nešto od ovog tvog iskustva, ali najprije se trebaš naučiti pisati sažetije, jer ove romane nitko ti neće čitati, duže od tri sekunde koncentrirano, drugo, čim vidim da netko slini kad vidi nekog komu je taj nekakav "On", vidim jednu duhovno i kako god oćeš labilnu osobu koju svaki pizdun može zaslijepiti svojim bulažnjenjima, stoga lipi moj malo više viruj u sebe, ostavi te šarlatane koji side u krugu i gledaju te golog, ima i lipših stvari u životu, od takvog ponižavanja i da ne kažem šta stvarno mislim o tome... i ševi negdje bez publike, osim ako te stvarno ne uzbuđuju takve stvari...

Probao ja.. ali ne ide sazetije.. :(

Diana edis.. Jel to meni saljes da vidim svoje postove na aster-u?

POzdrav :))

O Mukta pa di si ti?
Ti posiješ postove i nestaneš :-)

Tamo te čeka pitanje . :-)

Vidjeh juce kada si mi ostavila link.. hahaha.. navraticu.. samo ne znam sta da odgovorim.. posto je sve to idi mi dodjimi.. sve se menja.. od odvajanja pa do budnog stanja.. i obo je je manje vise van moje kontrole.. ovih dana je bilo svasta.. od podizanja energije.. pa do stabilizacije.. pa opet.. blablablab.. hahaha.. ali je sada odlicno.. nova saznanja.. i slicno..

Pozdrav i grlim te.. :))

Lupalo te vidim, lupalo je i mene, i lupa još, ali sada lupeta više ka novim ljubavnijim spoznajama. Budi dobro. :-)