BIlo jednom u ...

.... jutro niko ne moze da mi oduzme! Svako jutro ustajem, oblacim se, umivam. Izmedju tog troga, odigrava se film sna koji jos uvijek nije prestao sa kratkim misaonim upadicama i losim raspolozenjem. Naravno, posle umivanja, kao da je voda odnijela polovinu tih mentalnih i emotivnih upadica, pomalo osvjezen kuham kafu, cekajuci da voda uzavre kuziram nestrpljnje koja se pomalja negdje duboko iz podsvesti. “Svako jutro ista prica... “ – zakljucujem vec pomalo mrzovoljan i nervozan. Ah napokon kafa je skuhana i sjedam pomalo ozaren da sa uzivanjem srknem koji srk kafe i sa zapaljenom cigaretom, prepustim se produzenom snu.. No, djavo neda mira, dolazi stara i sjeda sa druge strane (isto onako mrzovoljna kao ja pre pet minuta) i sipa sebi kafu, pali cigaretu i bulji prazno kroz prozor. Mudro prepoznajem stanje njenog uma. I zakljucujem sam za sebe: “Sad ce samo sto nije... “ Opet me hvata nelagoda jer znam pocetak konceptualizacije njenih misaonih strujanja. Svako jutro ista prica. On pocinje, mudre misli o teskoci zivota, zacinjene stalnom borbom oko 20 u mjesecu sa parama i hranom. Tesko je. Zna se.. Ali.. Sto nas je bog kaznio da se svaki mjesec i svaki dan borimo sa neimastinom. Sam sebi govorim: “Proci ce. Jos samo malo.” Vec vidno ubrzavam pusenje cigare i pijenje kafe. Ona kao da to negdje prepoznaje i zapocinje predavanje o parama, cijenama u trgovini, komsiji koji je kupio drva a mi jos nismo. Svako jutro ista prica. Tjesim se, jos pet minuta i odoh na posao. Smijem se u sebi, jedva cekajuci da pobjegnem iz tog mentalno emotivno zatrovanog prostora. Promrmljam joj nesto mudro u stilu: “Takav je zivot.” i bjezim na vrata.. sretan, radostan, nekako vidno opusten, sto sam uspio izbjeci dublje “zivotne istine” zi usta mojih milih end dragih roditelja. Svako jutro ista prica. “Ali jutro niko ne moze da mi oduzme.” Zakljucujem sam za sebe sjecajuci se kolege i jednog jutra u pola sedam. Idem prema poslu. Nije daleko, nekih 45 minuta od kuce. Necu autobusom. Necu da proustim ovo divno jutro i njegove darove. Setam i gledam. Uzivam u zraku, mladom suncu, svom zadovoljstvu sto sam pobjegao iz kuce. I samo setam. Idem. Kraj mene prolaze mrzovoljne face, cudno me gledaju. nasmijem se negdje u sebi, saznanju da me gledaju zbog srece i radosti i znam da im nije jasno kako neko ujutro moze biti tako OK. Svako jutro ista prica. Grad kao i obicno, svi jos uvijek uspavani, i kao neka mantra budjenja i obaveza ustajanja – mrzovolja. Nekako mi se cini da na trenutak vidimi njihova pra lica, koja ce za koji tren ulaskom na posao, da se promjene. U stvari ne samo ulaskom na posao, vec ulaskom bilo gdje. Znam da ce za koji tren sva ta ozbiljno – mrzovoljna lica da zameni ljubaznost, sreca, saosjecanje.. i ko zna sta iz serije dragih nam end milih emocija i dubokih razumevanja istina covjeka nasuprot nas. Ili mozda onog unutar nas. Svako jutro ista prica. Ali jutro niko ne moze da mi oduzme. Ponavljam u sebi, zeleci da se izbacim iz toga tripa. Sjedam u kafic da popijem kafu i zapalim na miru. Bez icijeg ometanja. Dolazi konobar i kaze: “Sta ces?” Malo zacudjen zapitam se .. jeli to njegova konstatacija na jutarnji ili zivotni smisao, ili je pitanje sta cu da pijem. Vjerovatno ovo drugo. Narucujem kafu kratku sa mljekom i kolu sa ledom. Naravno sladju kafu. Zivot je ionako gorak pa moram barem kafu da zasladim. Dok sve to biflam primjecujem da me gleda onako ispod oka, kontajuci koji sam smor. No, istiskam iz glave to saznanje i cekam tu kafu sa okusom jutra. Svako jutro ista prica. Ali jutro niko ne moze da mi oduzme. Dolazi kafa, tj. dolazi konobar i onako tresne mi sve ono na stol, sa “ljubaznim” – Izvoli.. platim mu sve u nadi da ce sada da ode. Ali ne.. NEEEE.. on zastaje i pita me kako sam. Ja mu sa osmjehom odgovaram dobro, a kako si ti... ??? I greska.. prokleta greska koju svako jutro ponovo ponovim. Krece mucna trijada misonih bljeskova pretocenih u smisleni govor. “Ma dobro je brate, samo da sam mogao malo dulje da spavam... da nisam morao na posao.. Zena me udavila jutros... Nema se para... “ i slicno... Gledam ga kao razumljivo. I promrmljam drugu duboku zivotnu misao ovog jutra. “Sta ces, zivot je tezak.” Obojica to zakljucujemo i on za divno cudo odlazi do drugog gosta i cela scena se ponavlja. Ja zadovoljan, napokon pijem svoju dobro zasladjenu kafu i kolu. Svako jutro ista prica. Ali jutro niko ne moze da mi oduzme. DA ne duzim prolazi jos dvoje ili troje poznanika i svima ista ili slicna prica. Zapitam se koji se klinac zbiva, da nesto nisam propustio. Ili moja stara ima tajni odasiljac i svima govori gdje sam i sta da mi kazu. Pomalo mi sve ide na jetru.. ali .. ne dam se.. Ustajem i odlazim, dolazim nakon nekoliko minuta na posao. Ah. Napokon. Kontam sad cu sjesti za komp i uzeti neki dizajn da radim i opustim se. Ali... Radne kolege me zovu na kafu, za divno cudo svi se necemu smiju, pricaju gluposti cist da im prodje jutarnja kafa. Ja se pridruzujem misleci napokon malo zajebancije. I krecem da izvaljujem gluposti, onako sreta sto ne moram da ukljucujem mozak. Ali.. neda djavo mira. Opet iz sve te zajebancije krece prica o politici, o smislu svih tih igara, o zenama i djeci, i svi me mudro gledaju.. i zakljucuju. “Blago tebi, nemas djece nemas zenu, slobodan si da raadis sta hoces ...” i slicno. Ja se nasmijem i kazem im ko im je kriv sto su pozurili. Pokusavajuci da se opet vratim na zezanciju. Ali.. osjecam kako mi sve po spisku broje.. jebajga nisam mislio da ce se uvrediti na to. Nekako zavrsava i to, zapocinje posao. Radimo nas cetvorica u jednoj prostoriji. Tisina. Samo kliktanje misa i tipkanje po tastasturi. Mila tisina. Predivno. Na jednom ekranu mi posao koji zavrsavam na drugom avant browser sa net konekcijom. I pisem se malo sa ljudima na forumu, pa malo radim. U prostoriji i dalje tisina prekidana savakih par minuta ili sat dva.. sa udarcem u ekran kolege kojeg je izivcirao program koji je ilegalan i jos mikrosoftov pa nece da radi kako treba. Koja upucena psovka Gejtsu za windows ili racunaru ili poslu i slicno. Ali to je normalno, svakodnevno, tako da nikome nije cudno. Na forumu licnosti sakrivene iza nickova prsipaju dnevnu mudrost zivota, sveznajuci smislenost zivotne igre. POmalo se zakace jedi sa drugima i ja kao svaki dobar administrator foruma uletim na prekinem to. Ali.. uvijek neko ali.. dosadilo njima sto ih prekidam u svakodnevnim prepucavanjima i praznjenjima jednih na druge i dizu galamu na mene. Kao sada ja kriv sto su oni nadrkani. Ignorisem to, zakljucujuci.. Svako jutro, oopsss, svaki dan ista prica. Ali dan niko ne moze da mi oduzme. Nekako se sve to zavrsava i idem na pauzu da nesto ubacim u usta i popijem kafu. Na gornjem spratu zadovoljne face, ljubazna lica radnih kolega, i ja ponesen tim idem za njima dok me oni i ne registruju do njihovog radnom mjesta da nesto uzmem. I onako iz prikrajka dok me jos nisu registrovali, primjetim kako cim su zamakli iza ugla ljubacno end drago im lice se pretvara u masku uzasa.. grimasu bola, izoblicilo se do krajnjih granica. I odjednom uvidjam.. da je to pravo lice.. a ne ono maloprije. Brzo se sklanjam iza zida i posmatram ostale.. Cim izmaknu iz grupme masturbacije, svim lice isto. Zabrinuto, stisnuto, zgrceno.. preplaseno, ljubomorno, sa mrznjom i zaviscu. Polako se isuljam na terasu. I pijem kafu.. Ah fino i toplo vrijeme. Napokon. Ove kise me izludile. Cujem korake iza ledja i ugledam kolegu koji jos nije skuzio da sjedim na terasi.. lice mu.. da vise ne ponavljam.. cim me ugleda, osmjeh mu zauzima lice, radost mu preplavljuje bice.. sretan sto me vidi. Jebote, zar tako djelujem na ljude. Pomislih. Sjeda do mene i pita ima li posla. Pomalo iznenadjen kazem da ima. Pa valjda zna, sjedi samnom u kancelariji do mene. Shvatam, pitanje radi pitanja. Nista licno. Sve samo posao i gluma. I ja se pridruzujem. U pocetku svestan toga, no polako zapadam u neki letargican san. I ja pocinjem kao on da isijavam blazenstvo i radost susreta sa ljudskim bicem, razumnim i otvorenim. I budim se iz tog sna nakon nekoliko minuta.. ne znajuci sta sam radio proteklih sat vremena. Kroz sjecanje izgmili gomila gluposti koje sam rekao i slicno. Stresem se od uzasa. Na forumu isto sranje. Odem na drugi, a tako jos gore. Iskljucim forume i odem na neke stranice o duhovnisti i slicno. Citam. I nije mi jasno. Ljudi raspravljaju o smislu i besmislu, o ljubaznosti i ljubavi. O chakrama i kundalini, o tehnikama pranajame.. i slicnim nam end dragim tehnikama budjenja. Citam i ponovo me sve to povlaci u igru. Nakon nekoliko minuta se razbudjujem i zakljucujem koji klinac to radim, kada to ne moze da te probudi. Kada je to samo jos jedna zvaka usnulih neandertalaca o snu budjenja. Tu budjenja nema. Pobjegnem. Udahnem duboko i zakljucim: Svaki dan ista prica. Dan niko ne moze da mi oduzme. Napokon, jedna docekano, ustajem iza kompjutera jer je kraj radnog vremena, i gasim ga. Pomalo sam nervozan. Razmisljam o svemu i svacemu. O sebi, smislu zivota, o buducnosti, o proslosti. O svojoj sadasnjosti i kome sam skrivio sto mi je ovakav zivot. Mrzim boga i naroda. Zalim se samom sebi na posao, na ljude, na sudbinu. Krivim sve. Od staraca, drustva, boga, adjela i demona.. SVE Onako vec pomalo mrzovoljan izlazim van i izbjegavam kolege koje hoce da me povezu do grada. Iza sve te ljubaznosti i saosjecanja krije se misao “sto pre da pobjegnem od njih”. Nekako ima uspjevam objasniti kako zelim prosetati, zbog kicme. Povjeruju. Smijem se u sebi na dobro smisljenom odgovoru i lazi koju sam im prodao. Setam. Opet izmorena lica, umorna i zabrinuta. Jebiga ponedeljak je. Vjerovatno zbog toga. Ma jok.. nije zbog toga.. ljudi su smorovi. Sami sebi nabijaju rogove. Zakljucujem. I hodam. I kontam, i ne kontam o cemu kontam. Svejedno, misli hrle same za sebe, nisu pod mojom kontrolom. Reagujem na njih. Emocije me preplavljuju. Bijesan na nemoc nad obicnim jebenim mislima. Skuzim i da nemam kontrolu ni nad emocijama. Bijes se jos vise pojacava. Nervozan sam. U svoj toj predstavi na platnu unutrasnjeg bioskopa dolazim do grada. Opet sjedam u kafanu da popijem kafu. Dobro, vjerovatno zbog navike. I opet onaj konobar. “Hej, sta ima?” upita. “Pa evo nista. Sa posla.” odgovaram pomalo mrzovoljno. Na sto on zakljucuje kako je bilo brdo posla i da sam umoran od toga. Ja ga onako bezazleno pogledam i zamalo da planem. Ali se suzdrzim. Barem ne na glas. U sebi mu jebem sve po spisku. “Koji kurac tebe zanima sta sam ja radio. Kao ti zabrinut. Seronjo ljudska...” nastavljam u sebi. Sve dok nekako sve to se ne isprazni i primjetim da sam sjedio sat vremena i pio kafu i sta ja znam sta s njom. Ustajem. Odlazim.. Bjezim. Idem kuci u mir svoje sobe, da jedem i da malo upalim kompjuter da malo surfam netom, da vidim sta ima na forumu. Da pustim neku muziku i slicno. Nekako se dopeljam do kuce. Sjedam za stol, dok na televiziji u dnevnom boravku, trtljaju neke spanske rijeci i moja stara sva ispijena gleda u ekran. Stari sjedi na drugom krevetu i isto gleda seriju. Vidim ispijen, pogleda praznog. Ma moram malo da ih zezam. “Jel majke ti, koja ti je to serija danas?” upitam staru. A ona: “Sta koja je serija, cijeli dan sam rinatal pokuci, valjda mogu malo da gledam i televiziju. U stvari sta tebe interesuje sta ja gledam. Valjda imam pravo na to. Kad mij eovakav zivot mogu barem da gledam ljude kako ZIVE na televiziji. A ne da se patim ko crnac za nista.” Izmedju bujice reci upita me: “A ti jesi li dobio placu, ili ti onaj gad nije jos dao?” Ja joj odgovaram da placa kasni, sto je i normalno. Jebiga svugdje ista prica. Ona nesto mrmlja u fazonu: “Od cega cemo da prezivimo.. umrecemo od gladi.. “ i slicno. Jedem ljutito i bjezim u sobu. Ah MIR. Palim radio i glupak na Big radiu nesto trtlja o nekim teroristicim napadima, prosipajuci svoju mudrost i vidjenje trenutnog stanja – (citaj sranja). Pustam muziku na kompu. Svaki dan ista prica. Dan niko ne moze da mi oduzme. Zakljucujem. Legnem u krevet. Onako da malo odmorim. Da me prodje sva ova mrzovolja i sranje. Budim se. Vec je 9 sati navecer. Noc se spusta. Ustajem nikakav. Smozden, mrzovoljniji nego prije. Uvucem se u kupatilo da se istusiram da me sve to prodje. A nedam se ja. hahaha.. nedam.. Tusiram se i kontam u sebi.. shvatam da se opste nisam osvezio. Voda je presla preko mene a mene nije bilo. Izlazim.. grabim neku knjigu sa police.. sjedam na biciklo i vozim do parka. Usput pozdravljam izpijene idote.. ljubazno naravno.. i sa osmjehom na licu. PARK.. svako sa svojim coporom. Gledam ih. Djeca.. Zene.. Muzevi.. pokoji par se ljubaka na klupi.. heheheh.. zakljucujem.. proci ce vas.. hehehehe.. onako zlovoljno se smjeskam.. Niko nikog ne primjecuje.. Super.. Uzmimam limenku kole.. jebote uvijek pijem kolu.. ali nema veze.. u otvaram je. Uzimam knjigu i obasjan svjetlom iz neke ulicne rasvijete citam. “Zivot je sada.” Mudre reci. Prepune stranice mudrosti.. zadovoljan iscitavanjem zbog nemoci iskoristavanja procitanog materijala, pocinjem da zamisljam svjetliju buducnost, radost, koje nema.. Neko me grabi iza ledja.. skacem ko oprzen. Kad ono sestra sa zetom i klincom. Ljubazno se end drago izljubimo. Par klasicnih ljubaznih reci.. sa osmesima. Ona sjeda dok zet leti za klincom. “Pa sta ima?” klasicno glupo pitanje upucujem joj. AVAJ ne samo to.. opet sam rekao glupost.. NEEEEEEEEEEEe Krece.. zahuktava se.. nema kocnica.. BOZEEEEEEEEEEEEEEE.. Nekako se izmotam iz zagrljaja sestro-zetovo-djecijeg zagrljaja i emocija radosti i smjernosti.. i sjedam na bajk sa izgovorom da moram nesto doma da uradim i bjezim. hehehehe.. zlonamjerno se smijem.. jesam vas zajebao.. bjezim .. guslam na biciklu u panici. Svaku noc ista prica... Noc niko ne moze da mi oduzme. Ulazim an prstima u kucu, da me ne primjete da sam dosao. Ali.. oni su na oprezu. Cekaju satanu da dodje kuci.. pa da joj reknu koju pametnu.. Optuzuju me za posao, za srecu, za nesrecu. Nesposobnost.. nemoc.. bijes.. sve sam ja kriv, oni meni krivi, bog nam svima kriv.. aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa... Nekao se izmotam od toga, i opet u dobru staru sobu. Na televiziji neki americki film.. Akcija.. naravno.. opet neki pametni i sposobni Brus Vilis spasava svijet od propasti. Ja se pitam.. koji mu je kurac. Pa koji svet spasava.. i od cega.. sve je vec propast.. i shvatam. Prodaju nam iluziju. Pucaju na nase emocije.. saosjecanje.. da zaboravimo stvarnost. Gasim TV. Na netu, zajebancija.. malocice pre spavanja... Forum radi punom praom. Trudim se da ne citam svaku.. vec pokoju i prodajem sebe kao radosnog i dragog muskarca. Prodajem masku, snazne i vjeste osobe. Znalca. mocnog covjeka koji drzi lance svoje sudbine u rukama. Dobro mi ide. Na kraju se zakacim oko neke gluposti sa nekim i gazim racunar. Legnem u krevet. Napokon odmor. Ne mogu zaspati. Cijeli dan mi se mota po glavi. Sta sam rekao, ko je sta rekao, kako je neko reagova, zasto je tako, kako sam ja reagovao.. i slicno.. Nekako pre nego sto me u toj mucnoj trijadi misli i emocija, san savlada.. misao: Svaki dan ista prica. Jutro niko ne moze da mi oduzme. Budim se.. AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA NE.. ponovo novi dan.. Pa sta je smisao ovog zivota???