put i povratak

 
a sve povezano s cinjenicom da zivimo u neizvjesnom svijetu.
i sve je to ista dvojba: kako znati posljedice nasih cina. truditi se mozemo i ovako i onako. konacni ucinak koji neko djelo ima je onaj koji je mjerilo i sudac ispravnosti toga sto smo radili. osjecamo li se zadovoljni, radili (ili mislili) smo dobro. osjecamo li da nam nesto nedostaje (everything's ok in the end, if it's not ok then it's not the end), radili (ili mislili) smo krivo.
nakraju, onaj nacin kojim biramo sto cemo raditi, i na sto se oslanjati pri odlukama, onaj je u koji mozemo imati povjerenja.
opet, cini mi se, lakse mozemo imati povjerenja u ono sto nas je u vise navrata znalo ispravno voditi. cesce dovelo do zeljenih rezultata. cime smo mogli izbjeci kajanje.
dakle, to je nesto kao proces ucenja, postavis pretpostavku: slijedit cu to-i-to i onda vidis kud te kad dovelo. ako je dobro, lakse ces se odluciti slijediti. ako je lose, teze ces. mislim da nije ili bar ne mora biti univerzalno rjesivo. svakom isto.
ali isto tako, nije niti univerzalno u svim situacijama. jednostavno zivot nije jednostavan da se uvijek moze reci: spontanost je losa, ili naivnost vodi u kajanje, kao sto nije uvijek istina da je ozbiljnost ona koja dovodi do ispunjenja. ili da spontanost uvijek vodi do ispunjenja, isto tako.
nije univerzalno. jedino mjerilo ispravnosti pojedine odluke za svakog ponaosob je, nakraju, njegovo osobno ispunjenje i zadovoljstvo. kakvi god da su mu pri tom ciljevi, veliki ili mali, osobni ili univarzalni.
iskreno se uvijek zapitati trebam: jesam li zadovoljan, jesam li mogao drugo, bi li bilo drukcije, bolje?
u odnosima sam ja jednostavan, naivan. samo isto tako prepoznajem te u tome sad, ocekujem, osjecas, i tvoju jednostavnost. i kajem se cesto zbog toga. priznajem. znaci nesto je tu krivo. previse prosirim svoja gledista. ali me time ne mozes uvjeriti da je _moja_ naivnost kriva. nije, to osjecam po tome kako se osjecam (ucinak) kad te naivno volim. kriva je pretpostavka (unutarnja, skrivena, ali ju osjecas itekako, a onda i ja) da svi tako.
eto tako ja to vidim, sad...
 

pitam se katkad, znas, mogu li te zaista te argumentacije dovoljno uvjeriti da mozes rec da ti nije vazno. ono fakat?! mene ne. na zalost ili srecu, ostaje da vidimo, zar ne? ... jer u temelju cijele price njusi se i dalje ta sumnja. no da, ali mozes li _sebe_ uvjeriti? mene hvala, ne. no, nakraju, na nesto se moras oslanjati. i ako zelis objasniti mozes si pronaci razloge. no razlog ovdje, cini mi se, nije isto sto i uzrok.

milijardu tona neizgovorenih rijeci drugacije bih slusao kad ne bi bile razasute po razlicitim licima, vjeruj mi. sasvim drugacije je slusat milijardu tona neizgovorenih rijeci, pa makar bile i kao sto nam obojima jesu, cesto znajuci ili ne, zeljne povrijediti... sasvim drugacije, je to znas kad mogu mislit o tome s kim pricam. bojis se ocekivanja, sto li? otvorenost boli? krivo. sasvim krivo. znas. raduje me ovo sad, koliko god se mogla mozda zacuditi. znam sto znaci kad ne mozes dati. uostalom, sreli smo to vec. ovo je svakako uspjeh, ma kako mislila o tom. zasto govoriti iz daljine? nedovoljnost motiva za pribliziti se. ucjena je ipak nakraju bila veca, ne moja, jednostavno je dosla, i hvala ti na tom, ali nekako sam mogao ocekivat. eh, eh, da sidro. :) imajte povjerenja, volim vas cut.