put i povratak

tiho, o tiho govori mi ljeto
sum svog srca-skoljke slusam u otkucajima.
prijatelji mi nude razne price, dogadjaje i ostvarenja, a ja se svemu nekako cudim i zmirkam okicama, i nista mi nije jasno, jer
sam nekako sasvim tih i nisam siguran, ta, sto to oni hoce, zapravo, jer
ugodno kao da sam zavaljen u veliki naslonjac, spremam knjige za tisinu, smijesim se i cudim tome, nije mi to bilo tako, kad razumijes da te tudji pogledi nece zaigrat, kad ti kanjoni nece znaciti, nego kad imas samo taj mir kao da se spremas za jesenski ispitni rok, nije ti vazno,
(i osjecat se zaljubljeno) 
predanost, u cudu ju gledam, i ne vjerujem sasvim. mislim bih ja, sladak je taj cudni osjecaj, tjelesno sam ga osjetio danas, predanost povjerenju u to sto jesi, i to kud ides, u taj zivot s nekim, odluka bez daljnjih razglabanja, ne vodis racuna i ne drzis se kalkulacija, lijep osjecaj,
mislim, bih ja vjerovao, da me svako toliko ne posjeti (ne podsjeti) taj strah. koji me pita, jesi li siguran.
iskreno, nisam, ne, trebam jos malo vidjeti. uvjerit se da je zaista tako.
ipak, od prije kojeg dana, znam sto znaci kad mi raste povjerenje, kad slijedim svoje zelje, i makar oprezno povjerujem u njih. i cemu sluzi trajanje. beskompromisno. i to mi sad da neku vjeru.
ipak,
 

aha: strepim, dakle, lazem. idem, dakle, prakticirat to sto kazem... o, al falish, i time si u suvishku. :)