BIlo jednom u ...

Mene nema, neko drugi je tu.
Ne, ne zeli da ga iko voli. Ljubav je bol. Oni vole nesto a to nije on.
Pobogu, zar svi to nazivaju ljubav? Zar je ljubav, ubijati drugo bice? Zasto svi zele da on bude kao oni, a ne on sam po sebi?
Malena sestra je jos spavala.
Zna, voli ju. Maleno stvorenje koje stalno nesto izvoljeva.
Mene nema, neko drugi je tu.
Danas se njegov zivot zavrsava. Zivot je bol, cemu onda zivjeti. Ako je svrha zivjeti svaki dan u bolu, bolje je ne zivjeti.
Hodao je izgubljen u mislima. Zadubljen u ono sto je mislio da je on.
Mene nema, neko drugi je tu.
Pojavi se misao. I jos jedna.
“A i kome cu nedostajati?”
Zasto? Za bol! Za nesrecu!
“Ako ikome nesto znacim, ako Bogu nesto znacim, neka me spasi. Samo on to i moze.” provuce se misao.
 
Plakao je. Zar nikome nista ne znaci? Zar u ovom prokletem univerzumu nema nikog kome je stalo da ovaj djecak zivi? Bog, Djavo, Andjeo, Demon, iko...?
Praznog uma. Zamagljenog pogleda.
Najednom osjeti da ga neko vuce za ruku.
“Sta je... Sta hoces?” izdera se.
“Sta radim? Sta tebe boli sta ja radim? Ko da te interesuje sta se zbiva!”
 
“Nisam. Ne znam kako. Ubice me.”
Taj djecag ga je iznenadjivao.
Jivan je razmisljao. “Mozda ipak je nekom stalo da me ima? A mozda je samo taj neko, htio da se patim?”
 
“Ne, ovo je moja borba. Ja im trebam reci.”
Usao je u kuhinju. Sarci su sjedili. Bila je subota prva u mjesecu kada nisu radili.
Stara je otvorila knjizicu i pogledala u nju. Prebljedila je. Otac je uzeo od nje knjizicu. I on je takodjer dugo gledao.
Mene nema, neko drugi je tu.
Onda su nastupila glupa pitanja.
Cutao je. Stari se izderao i otjerao ga u sobu.
“Dobro je proslo, za sada.” Pomislio je.
Razmisljao je.
 
Vise nije plakao. Nije se zalio.
Tu je nalazio zadovoljenje unutrasnjih potreba. Tu je prepoznao ljude. Djecacki naravno. Bez zrelosti, shvatao je samo ono sto je odgovaralo njegovom razumevanju, i stepenu shvatanja.
Privlacio je na sebe paznju. Svim sredstvima. Dokazivao je svijetu da je jak. Da je on neko, ko gospodari sobom. Da njega ne mogu povrediti sta god da ucine. A nije znao da sve sto je bilo je ono sto je morao da ucini. Zivot ga je ucio. A on to nije znao.
 
Gang je tekao kao da nema proslosti.
U daljini se culo brijanje Brahmana.
“Djeca... uvijek tako nevina i bliska. Brahmani.. uvijek nasmijani.. pomalo sarkasticno gledajuci zivot.”
 
Okrenuo sam se.
Nesto je rekao. Nisam razumio. Pobogu pa ne razumijem hindi.
On je pokaozao na grudi.
Prisao nam je moj tadasnji ucitelj.
Mene nema, neko drugi je tu.
“Da mene nema, neko drugi je tu. Da mene nikada ni nije bilo. Da moji roditelji nisu znali sta cine. Da ja nisam znao sta cinim. Kako onda da bilo koga optuzim za svoje stanje, sem sebe. Ja sam kriv.”
“Laz i gluma koja je nastupila bio je samo mehanizam odbrane. Nacin da zastitis sebe. A to nisi ti. Svakom od nas se desava bas ono sto treba da nauci, bas onako kao je najbolje da se covjek resi karmickih dugova, a da nesto iz svega nauci.” rekao je.
“Ja sam ja. U svom svom postojanju. Ja sam ti. Ja sam on. Ja sam moji roditelji. Oni su ja. Sam cin sjecanja. Sam cin vidjenja. Postojim, i nikada nije bilo vremena kada nisam postojao. Cak i cekajuci vlak. I palcuci. Uvijek sam bio ja. i Uvijek cu biti ja. JESAM” rekoh.