put i povratak

 
al' ni to bas ne do kraja.
htjedoh rec, mislim, lijepo je to tako, dok te ponesto ne motivira dovoljno.  zapravo je to moguce mozda za vlastito zanemarivanje uvijek okriviti nedovoljnost motiva? mozda. tocnije, moguce je to povezat s onom ezoterijskom, zapravo je pitanje koliko ti odredjena zelja/cilj moze dati volje da ga ostvarujes, to je sva njegova velicina nakraju. ?
olakost, moj grijeh, moj preveliki grijeh. i toliko dugo dok mi je jasno da zbog neostvarenja neceg zalim, toliko dugo ne mogu reci da motiv nije bio dovoljno jak, vec moram samom sebi priznati da ga nisam bio slijedio s dovoljno zara.
jer je lako pred drugima nac opravdanja za nesto sto nisi napravio, uvijek se misli lako preoblikuju na bilo koji zamislivi nacin kako bi si objasnili stogod bi htjeli vjerovat. to znamo. nakraju sve ostaje pitanje samo jako dvojbene ravnoteze izmedju ulaganja i zadovoljstva, cime naizgled ciljevi ostaju uvijek ugrozeni tezinom dosezanja, sto se moze nazvati i: lakocom nedostatka motivacije.
raduju me stoga oni koji me tjeraju puno dalje nego sto i sam mislim da mogu. raduju me, silno mi znace, prije svega jer su rijetki.
 

eh, inace, potaknuto razmisljanjem o novcima, a onda, nakraju, i neki zivot dvaju tijela jednog kraj drugog, takodjer je nesta materijalno...