put i povratak

 
danas mi se to tako prvi put razjasnilo, recimo bracni zavjet, to nije ono sto obecajes nekome, niti sluzi, (ma, hm, valjda zapravo i sluzi, jer tek kad drugi ima povjerenja da i sam imas povjerenja, ... itd.) kako bi koga u sto uvjerio. tako nesto kao zavjet ne smije biti protkano strahom i sumnjom u vlastite mogucnosti da ga se slijedi. zavjet izrecen samo je iskaz onog sto se osjeca, osjeca se da se moze, i ima tome, kome se zavjestas, to za pruziti.
dobar je to osjecaj. ali, onda se covjek i zapita koliko to ima veze sa prevarantskim nacinom nagovaranja da ti tkogod vjeruje? hm, da, katkad ce sumnjati, a opet TI SAM ces i dalje znati. e, to, taj mir, TO je full dobar osjecaj...
pa si pomislim, da, okej, sve je okej, nismo na istom mjestu. i prije sam bio u takvim situacijama. mada mi je, mislim, ovo sasvim prvi put da sam s ove strane. dobar je osjecaj, to neko povjerenje; pa se nekad zapitam jel' ces nekad opet imati osjecaj, povjerovati da i ti meni zelis, i imas sto dati.
e, u tom je cini mi se taj zavjet, kad sam vjerujes da mozes biti nekom sve to. 
 

Moj pajdo, zavjet je samo forma, tvorevina kvazimoralnih naivaca. Preveč smo sebični da bi smo se toga striktno pridržavali. U trenutku možeš obečati sve, pa čak i vjerovati u to. Čim okreneš glavu na drugu stranu, poželiš nešto drugo, pa makar i u mislima. Laže onaj koji tvrdi da kod njega nije tako.

nije ovdje bila rijec da je neuvjetovano davanje jedino dobro. recimo, ocekujes od nekog da ce doc doma i sutra kad si u vezi s nekim, zar ne? ;)) a, niti sam zapravo iskreno siguran da ce takav zavjet stajati neovisno o tome sto se zbiva u tudjem zivotu i u glavi. uvjetovano je itekako, jer svakako da ne ocekujem ni od nje niti od sebe da cemo uistinu moci kome poklanjati zivot, ako taj nece moci osjetit da nam ima sto za dati. eto, stoga i to pitanje; kao i obicno, covjek se boji _svojih_ promjena, prije svega. polozaj je ugodan, nedvojbeno, a pitanja su i dalje prisutna. stoga valjda i jest potrebna udaljenost da svatko vidi svoje motive, i mogucnosti, kako bi nakraju, sasvim za sebe, znao sto iskreno zeli.?

lot, kefa je bolje pogodila: zavjet dajemo sebi, tj. bogu... to je kljucno, ne mora biti izgovoren, dapace to je vise osjecaj, a manje misao.

Nikad ne znamo što nam život nosi.