put i povratak

 
Hodam s tobom tiho, i pratim te u stopu, kao uhoda sam,
mozda me osjecas?
Zapravo, pitam se,
zelim pitati
da li me se sjecas?
Znam, gledam te tamo, sjedis na jednoj prekrizenoj nozi i pijes kavu (a mozda i imas uredsku stolicu). Kakogod, velis mi tako s osmjehom lako: kako ne, zvuk nasih poljubaca odzvanjat ce vjecno, kao pljesak jedne ruke.
Mislis sad da cu se namrstiti, ali necu. (Znam da si to zato rekla.) Nesto drugo cu ti reci, i nesto sto mi zvuci sasvim dugo:
Iskreno, zaista me utjesi i razveseli tvoja iskrenost. I cinjenica da znam kako mogu ocekivati da mi predbacujes da nisam dovoljno zeljan, nasrtljiv, da ti nisam dovoljno predan i da te kontroliram, da sutim? I to kad mi kazes kako si slabog povjerenja, da zelis prestati biti moja, da nek se maknem, i to me tjesi kad mi kazes. Prvo me tjesi jer mi se cini da se uistinu nesto stalo promijeniti, ovim svim trajanjem: prepoznajemo se, i mozda i naucimo reagirati, sto jest uistinu jedini nacin. A drugo me tjesi, jer objasnjava stosta, inace meni sasvim nejasno i nerazumljivo, poput cinjenice da neces pricati samnom ni pod nikovima. Da se skrivas u tudje ruho i sve tako. Da, u redu je tako, pustam ti da ne znas. Kao da i mogu drugo, uostalom? ;)
Mozda, katkad se pitam, zelis li vidjeti mozemo li uistinu jedno bez drugog, pa testiras. Ali ne vodis se srcem, nit strastima, vec imas i planove, i procjene. I to je u redu, cijenim ih. Ali, iskreno govorec, katkad me raduje koliko te to muci. Sukobi jednih i drugih. Kocnice i sumnje, kalkulacije. Ne znam, ali mislim da znas, kao sto i ja znam, da uistinu mozemo biti i bez nas, dovoljno je da imas nekog blizu tko je dovoljno po/zeljan, da nam ispuni bivanje i nestali bismo poput duhova, ili se samo dovoljno pritajili, znas to.... Ali nije vazno, nesto drugo pricam dalje...
Uglavnom, tako ja tu sad ostajem, a ti procjenjuj i ocjenjuj. Dobro mi je tako, jedva stogod da mi katkad usfali. ;) Hocu reci, to je poput trazenja da te stalno poticem. Sto me potice. Podsjeca me to na vodjenje ljubavi, znas. Kad je svrsavanje samo trenutak koji moze i ne mora doci, dobra igra otvorenih zivacanih svrsetaka, eroticno sad to prikazujem. (Do bola;)
Pa si pomislim kako se cijeli odnos moze smatrati vodjenjem ljubavi i sklon sam blagodariti onim energeticarima koji vele, kao i Einstuerzende Neubauten: Silence is Sexy. Do neke mjere, mislim. Kao da se igras sama sa sobom katkad, izazivamo li to sudbinu, zaborav nece doci dok se kakvo tijelo ne poveze sa mislima i zaljubimo se sasvim jednostavno, mozda, u nekog. A mozda i ne. Inace, ako zanemarimo tu opasnost, prihvacam sjajnu eroticnost nadrazivanja bez obecanja kraja, ostaviti zelje za olaksanjem da se peku, poticajno i zabavno, kao sto znas.
Mislim da se i cijeli odnos, pa mozda i zivot moze smatrati kao jedno takvo vodjenje ljubavi. Poticanje bez kraja, zivot na iglama, ljubavnicki odnos kao da ima svoj kraj u braku, ili radjanju, prividan kraj doduse, jer to samo otvara i mijenja vidike, neuspjeh ljubavnistva samo je neuspjeh prilagodjavanja, ali prije svega vlastitog ne tudjeg. Nesavrseno prilagodjavanje promijenjenim okolnostima. I ovaj strah koji sad osjecamo, ovaj strah od kraja, promjene, taj strah je strah od gubitka poznatog, strah od toga da se necemo dovoljno ugodno postaviti u novim okolnostima. Srecom, rekao bih, mislim da smo dovoljno znatizeljni. Ipak, ne prihvacam svu odgovornost za to hoces li ti ikad pozeljeti tako nesto. Premda mozda i ocekujem da mi ju pozelis s vremena na vrijeme natovariti, ipak, katkad si pomislim, mozda smo se naucili nositi s cinjenicom da mozda ni sami, a mozda ni onaj drugi to nece biti voljni. (Pomislim si da je to zapravo u redu, kako je bilo pocelo, smijes mi vratiti istom mjerom, u ovom virtuelnom vodjenju ljubavi, vise ti to ne uzimam za zlo. Zasad, pomirujem se da mi je zgodno kako se poigravamo s mislima/tijelima koja jedva da i postoje. Da, u redu je tako, pustiti te da odlucis hoces li reci da ti je sad dosta... ;)
Zanimljiva analogija, zar ne. Kako isprati prvotni grijeh. Ili, kako nas jedna sitna uskracenost mozda dovede do neceg puno veceg... Obiljezenost uskracenoscu? Odustajuci od uzimanja drugog, ucinili smo ga svojim, i sebi i njemu? Je li doslo vrijeme za povratak, i promjenu smjera? I razrjesenje sukoba, mozemo li tu napetost sad iskoristiti za sve ono za sto smo tad bili preslabi, i za sve ono o cemu smo jos tada mogli sanjati? Prepusten sam tvojoj odluci i to me uzbudjuje. Nije to dakako, znamo oboje, samo odluka, pitanje je prilicno iracionalno, pitanje je da ni ti sama ne mozes znati kako ces reagirati i kada... Nemoj se ljutiti na sebe. Necu ni ja, prepustenost tome je ono sto me izaziva... 
Cudnost zivota razotkriva se u svakoj misli,  (Al' dobro, da sad ne prejudiciram...)
Neuspjeh odnosa samo je poput iskaza zelje, kao kad mi se digne kad pomislim o nekoj koju bih pozelio poseviti. Odnos je zapravo cini mi se igra poticanja jednako kao i zivot sam. To trebam dobro imati na umu. A ti to tako dobro radis. Svrsavanje i u kontekstu zivota treba biti idealno tempirano. Kako bismo umrli skupa trebamo se dobro utrenirati, bioritmovi savrseno uskladjeno otkucati, ako ne stalno, ono bar taj trenutak.
Ukratko, mislim da te opet volim.