Ali nije pripadala tamo. Ne. Ni slucajno...
dadoh ti par sati rada. mozda cak dan, dva. sasvim nebitno vise. dadoh ti i malo sebe. na sasvim moj nacin. nesebican i besraman. jer takva je - istina. i drugacije ne umijem.
dati cu ti i jos nesto. nesto sto jos jedino zelim dati. nesto sto jednom dadose meni. znam, nije lijepo da se pokloni dalje salju al rijec je o sasvim posudjenoj abecedi.
"U odnosu na sve one naputovane, prepuderisane i otecene likove, delovala je kao sveži, negovani egzoticni cvet, u odnosu na priprosto samoniklo baštensko cvece.
Orhideja i zevalice...
Zlobnici ce reci da je to snobovska metafora, jer, bože moj, oni pouzdano znaju da u nekim krajevima orhideje rastu na sve strane. Orhideja je retkost samo ovde...
Pa? Upravo o tome i govorim.
Ona je bila orhideja baš tamo gde je to retkost. Da se zadesila negde gde sve vrvi od orhideja, sigurno bi bila neki potpuno drugi cvetic...
Gledao sam je kako vrca lucidnošcu, kako vlada, kako ležerno nosi svoju perfekciju.Posmatrale su to i tiražne pevaljke, okicene kao kiosci po željeznickim stanicama, merkale su je sa puno zavisti, bojažljivo i opravdano neprijateljski. Podsecala ih je da su, ipak, samo bivše skupe poleguše i stone mešalice, i da, za razliku od "mercedesa", lakovane kože i zlatnih lancina, postoje i neke stvari do kojih ipak nikad nece uspeti da dodu.
Da...
Uživala je, smejala se, bila je sretna kao devojcica. Ali nije pripadala tamo.
Ne. Ni slucajno..."
(Djole, "Tri Posleratna Druga")
playlist: nasloni glavu na moje rame... dopusti... da sutnjom ti ispricam...
07.07.2005. u 6:27 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar