HM, NASLOV...

Čitam redovito blogove, gledam ljude oko sebe, a ponajprije gledam sebe. Analiziram. Nedavno sam pričala s jednom astrologinjom i kada sam joj rekla da sam vaga u znaku i u podznaku rekla mi je: «Ajme , ženo tebi nije lako». Nije da vjerujem u horoskope nešto posebno, ali ne kažem da nema nešto u tome. Kaže ona meni ti stalno nešto važeš, analiziraš, tek ti se jedna vaga smiri, druga već počinje vagati ono što je prva izvagala, ono, za svaki slučaj. Nekako sam već nekoliko godina zadovoljna sa svojim procjenama ljudi i života općenito. I onda, kad misliš da si sazreo dogode ti se takve budalaštine kao što je ljubav. Postoji li uopće ljubav ili je to samo iluzija, egoizam prema tuđim vrlinama?
   Po meni bi bilo ovako, dvoje ljudi se nađe, ono baš se nađe, ugodno im je zajedno, vole se, prijatelji su i trude se da ostanu zajedno i ustraju u tome.  Međutim to uglavnom nije tako. Uglavnom se događa da se dvoje ljudi nađe, vole se, prijatelji su i trude se da ostanu zajedno. I onda se odjednom jedno od njih dvoje prestane truditi jer misli da je bogom dan, ona druga strana pizdi i muči se pa se trudi za oboje. Znači trudi se previše, voli previše, daje se previše i vrmenom joj to počinje smetati. Što je najgore to još više smeta onoj drugoj strani oko koje se trudi, to ga guši, tlači, kolje...
  Sve što je nekada govorio više ne važi, sve što je nekada osjećao više ne postoji, kao da je lako naći nekoga tko te ispunjava, tko je dio tebe. Sve svoje postupke opravdava manjkom slobode, bježanja od omče koja se steže oko njegovog vrata, bježanjem od osobe koja ga voli i koja se daje bezrezervno i u potpunosti...
    Odgovor na sve je šta je tebi, nisam ti ništa obećao, kao da se obećaje samo riječima, kao da je potrebno otići ovjeriti obećanja kod bilježnika. Neka obećanja se daju i postupcima, pogledima, dodirima, poljupcima...
   On vidi samo jedno riješenje problema,a to je kraj. Za nju prekid nikada nije bio opcija, ona misli da trebaju razgovarati i popraviti učinjenu štetu. Najlakše od svega je prekinuti, umisliti se da nema popravka, šteta koju činimo sebi i drugima je nebitna, bitno je ići linijom manjeg otpora, sačuvati komociju i ne slušati ono što ne želimo čuti.
  Kao da se dvije srodne duše, dva dobra čovjeka, dva čovjeka vrijedna jedno drugoga nalaze svaki dan. Kako godine prolaze i starimo sve su manje šanse da nađemo nekoga tko će nam biti uopće podnošljiv, a kamoli nešto drugo. I onda tješimo sami sebe: «Ma najbolje je biti sam». Je ponekad, ali jeli prirodno za ljudsko biće da bude samo, da se zadovoljava slučajnim susretima sa slučajnim prolaznicima koji dođu, odu i mi ih iste sec zaboravimo? U što sve čovijek nije u stanju sam sebe uvijeriti, što sve nije kadar učiniti za nešto što uopće ne postoji? Jer po meni ne postoji čovjek koji je dovoljan sam sebi, koji je sretan ako oko sebe sije samo tugu i očaj. Možeš nekoga povrijediti slučajno, možeš i više ljudi povrijediti i namjerno i nenamjerno, ali ako baš svakoga tko ti se našao u životu povrijediš, ako baš svakome ostaviš gorak okus u ustima, zamisli se što si ti? Kakav si ti čovjek? I kakav će ti biti kraj?
   Kao da je teško pogledati oko sebe, osvrnuti se unazad i zbrojiti dva i dva. Jel baš tako veliki problem, ako vidiš da ti nešto ne ide promjeniti nešto. Još jedna stvar koja me užasno živcira kod ljudi je kad kažu ja se ne mogu ili ne želim promjeniti. Koja je to glupa i tvrdoglava izjava. Koja je to samodopadnost i samodovoljnost. Tko me može prihvatiti takvog kakav jesam ok, tko ne može , njegov problem. Pa čovječe ti sam sebe ne možeš prihvatiti takvog kakav jesi, zašto misliš da bi netko drugi trebao ili mogao. Ja sam se sto puta do sada promjenila a da nisam ni primjetila. Okolnosti nas mjenjaju. Dobila sam djecu, naravno da me to promjenilo, postala sam mama, potrebna svojoj djeci, postala sam puno bolja osoba nego što sam bila. To me oplemenilo. Umrla mi je draga osoba u životu, to me promjenilo, postala sam svjesna prolaznosti. To me promjenilo jer želim biti još bolja ljudima koje volim. Shvatila sam da ništa nije vječno i da treba uhvatiti trenutak.  Nema veće sreće nego usrećiti nekoga koga voliš, a tko zna koliko ti je vremena ostalo i hoćeš li stići nadoknaditi sve što si uskaratio onima koji te vole i kojima si potreban.  Srela sam tebe i to me promjenilo, jer voljela sam kao nikada do sada, prestala sam biti egocentrična, prestao se svijet vrtiti oko mene jer i ti si bio tu. Naravno da sam zbog tebe promjenila puno stvari, od onih čisto praktičnih kao što je promjena mog rasporeda, pronalaženje vremena i mogućnosti da budemo zajedno, do čisto nekih drugih stvari. Prestaješ misliti samo o sebi jer i još je netko tu, još ti je netko ušao u život i zauzeo tamo svoje mjesto. Jebiga, kad kupiš psa neke stvari se promjene, isto tako promjene i tebe. Čemu inzistirati na svojoj savršenosti i ne dopustiti si da se promjeniš, pogotovo ako je na bolje, ne kužim, stvarno. Samo ograničeni, nemaštoviti, tvrdi i gorki ljudi ne dopuštaju sebi kompromise i promjene samog sebe. Pa kako bi se čovijek na kraju krajeva razvijao, sazreo, ako ne tako da se mjenja. Čemu takva uskogrudnost i skopčanost, kao da je to neka slabost ili mana. Po meni je to vrlina. Misliš da ćeš biti manje muško ako priznaš svoje greške, ne meni, pa ti ih ni sbei ne možeš priznati. Zato je najlakše o tome i ne razmišljati. Kad staneš u govno smrdi više nego kad ga ne diraš, opet linija manjeg otpora. Zbog tog straha od istine mnogi nikada ne odrastu,to je njihov izbor. Nikoga to ne bi smetalo da oni, kada je već tako onda stvarno odluče da je samoća njihov izbor. Ali ne, oni svako toliko požele i nešto iz za njih vanjskog svijeta, uđu u nečiji život i kada im dosadi okrenu telefonski broj, sve prekinu u nekoliko riječi. To što su ostavili nekog u suzama i očaju to je manje bitno, bitno je da oni to nisu vidjeli, pa onda kao da se nije ni dogodilo. Pa daj onda budi frajer do kraja, budi solo, ne uvlači nikoga tamo gdje mu nije mjesto, tebi je svejedno a nekome ćeš uštjeti suze, tugu, tjeskobu, osjećaj gubitka nečega što nikada nije ni imao. Tako to rade odrasli, zreli i nadasve pošteni ljudi. Bar ja tako mislim, ne znam što vi mislite o tome?
   Pa te ja onda pitam gdje je nestao čovijek, gdje su nestale prave vrijednosti u životu, i što to uopće čovijek jest?
 

jebi ga ljudi se boje promjene jer neznaju što ih čeka,uvijek im je lakše podnosit poznatu situaciju i na nju oguglat-misle da je to lakši put iako kao što si i rekla ne uviđaju da samo sebe potkopavaju....
sretno u životu jer svaka promjena je rast duše....:)

Mustrice, ima i gadura. samo toliko.