U potrazi za pitanjem?

Ima vrijeme kad me obaveze minu, kad mi je dosta okoline, pa se doslovno naserem tu i počnem opet intenzivnije dopisivati na iskrici.

Obradujem se tada vječno istim licima, ne u zlobi ili unutarnjoj zloći jer su još uvijek usamljeni i tu, nego onako toplo, kao kad u svoju kavanu zađeš, pa je dovoljno malo klimnuti glavom da sva stara poznata lica pozdraviš i dugih prepiski sjetiš se.



Ali eto me nešto uspije da iznenadi, prosto u komunikaciji zateći, pa onako kao školarac bez zadaće, mucaš kad te profa prozove. Slučajni tren iskrenosti koji nisi planirao.



Trend nije nov, samo je dobio ime. Umjesto jahti i Ferrarija, kava u rano jutro, ljubimaca na krevetu, smijeh s prijateljicom na špici.

Sitne slike koje govore: moj život je pun. I to je, nekako, još uvjerljivije od jahte. Jahtu možeš iznajmiti. Autentičnu sreću, ne možeš.



Slike kao putokazi. Po tim slikama si doslovno znao u kojem su stadiju su ti poznanici. Bila je to svojevrsna kronologija koju nitko nije namjerno pisao, ali svi smo je znali čitati.



- On u robici koju mu je ona pripremila — poza za kadar, osmijeh svjež, ona ga pravi lijepim

- Ona i djeca, toplo svjetlo, kadar blizak, hashtag #family. On ne mora biti tu da bi slika ispričala priču

- Ona i prijateljice, smijeh koji glumi spontanost, vino na stolu, subota popodne koja izgleda kao sloboda

- Ona svuda. Vrh planine. Spa vikend. Svaki event koji postoji. Kadar za kadar , ali njega nigdje



I obično, tu negdje između faze dva i tri, između nje i djece i nje i prijateljica, su se i rastali. Niko to nije objavio. Ali svi su znali.



To je paradoks "Rich in Life" estetike: što intenzivnije pokušavaš dočarati puninu, to jasnija postaje praznina koju pokušavaš pokriti. Nije to loša namjera.

Možda je samo stari ljudski refleks, pokazati dobro, sakriti teško, i nadati se da će kamera nekako uvjeriti i tebe samog.


A ja, ja se eto vraćam na iskricu, klimnem poznatim licima i upijem tihu, nesavršenu toplinu razgovora u koji nemam što dokazivati.

Pa se iznenadim. I ovdje. I ovdje ta ista potreba, ta duboka nesreća mojih sugovornica prerušena u priču o tome koliko im je život pun a prazan.

Iskrici se vraćam zbog neke nade u meni, naći nekoga tko isti sklop u glavi ima, a dobijem još jedan ekran na kom neko sebi dokazuje da je sretan i po istom kroju mene sudi.