My story yeah

čitam te polako, između redaka, jer ono što napišeš nije problem, problem je ono što ne napišeš.

Na prvu si… uredan. Posložen. Netko tko zna gdje mu je vikend, gdje mu je more i gdje mu je roštilj. I to je u redu. Ali znaš što nedostaje? Trenutak u kojem zastanem i pomislim: čekaj… tko je zapravo ovaj lik?
Jer ti si sve rekao - i ništa otkrio.
“Fit sam, izlazim vikendom, more, sport, normalan život.” To nije profil, to je prosjek. A prosjek ne budi znatiželju. Prosjek se ne pamti.Zanimljivo mi je kako nekoliko puta kažeš “eksperimentiram” i “znatiželja”, kao da pokušavaš ostaviti dojam otvorenosti… ali bez ikakvog rizika. Kao da želiš da sve ostane lagano, bez da se išta stvarno dogodi. Kao da si tu - ali samo napola.
I onda ubaciš “sex” među aktivnosti. Ne vrijeđa me to. Samo mi kaže da ne znaš bolje.
Jer to nije provokativno, nije zavodljivo — to je doslovno. A doslovnost ubija igru. Ubija ono između redaka, ono gdje se zapravo dogodi kemija. Znaš što je paradoks? Ti vjerojatno u stvarnosti nisi dosadan. Imaš tijelo koje se kreće, ideš van, živiš. Ali ovdje… djeluješ kao da si se sveo na check-listu.

I još nešto. “Meni sve odgovara.” To je rečenica koja možda najviše govori o tebi. Jer meni ne odgovara sve.
I ne želim nekoga kome odgovara sve. Želim nekoga tko ima rubove. Tko ima “ne”. Tko ima nešto svoje, nešto što ne prilagođava svakome tko naiđe. Kod tebe ne osjećam otpor. Ne osjećam dubinu. Ne osjećam da bi me mogao izbaciti iz ravnoteže, ili me natjerati da se zadržim duže nego što sam planirala. A bez toga… nema razloga da ostanem igdje s ikim.
Ne kažem da nemaš potencijal. Kažem da si ga sakrio iza normalnosti.

I možda je to stvar koja te najviše košta — ne to što jesi, nego to što si odlučio pokazati samo ono što je sigurno.
A ja… ne reagiram na sigurno.