My story yeah

Postoji nešto u načinu na koji te zamišljam… nejasno, ali uporno. Kao miris koji ne možeš odmah prepoznati, ali te prati cijeli dan. Ne znam točno kako zvuči tvoj glas kad šapće, ali uhvatim sebe kako ga čujem u tišini - spor, smiren, dovoljno blizu da mi pomakne misli u smjeru koji ne planiram. I onda se nasmijem, jer shvatim da nisi tu… a opet jesi, negdje između redaka.

Privlači me ta neizgovorena napetost. To što ništa nije eksplicitno, a sve je jasno. Kao trenutak prije dodira - onaj koji traje duže nego što bi trebao, jer oboje znamo što slijedi, ali nitko ne žuri. Zamišljam kako bi bilo sjediti pored tebe, dovoljno blizu da osjetim toplinu, ali bez potrebe da išta dokazujemo. Da razgovor polako klizi u tišinu, i da ta tišina ne traži riječi… već prisutnost.
Možda je baš to ono što me najviše vuče, ta igra između kontrole i prepuštanja. Pogled koji traje sekundu predugo. Ruka koja ne dira, ali je svjesna gdje bi mogla biti.

Ne tražim brzinu. Ne tražim ni jasnoću odmah.Samo želim vidjeti hoće li ova tiha napetost između nas rasti… ili će nas natjerati da se konačno prestanemo zamišljati i počnemo stvarno osjećati.Jer imam osjećaj…da bi stvarnost s tobom mogla biti još opasnija od mašte.

P.S. Možda bi trebao znati - knjige su mi fetiš ;)))


---------------------


Ne znam u kojem si trenutku postala više od ravne misli… ali znam da si se zadržala duže nego što sam očekivao. Postoji nešto u tebi što ne traži pažnju, a svejedno je uzima, tiho, gotovo neprimjetno, dok ne shvatim da više ne razmišljam ni o čemu drugom.
Ne poznam te onoliko detaljno koliko želim, ali možda je baš u tome čarolija. U tom prostoru između stvarnosti i mašte gdje svaka tvoja rečenica dobije lakoću i težinu, a svaka pauza značenje. Tamo gdje zamišljam način na koji bi me pogledala kad bih bio dovoljno blizu… i zadržala taj pogled trenutak-dva duže (nego što je pristojno prema nekim autorima :))) )
Nama se nikamo ne žuri. Zapravo, uživam u toj sporosti. U iščekivanju koje se polako gradi, bez potrebe da išta ubrzamo. Kao da postoji ritam koji samo nas dvoje čujemo neupadljivo tih, ali upadljivo postojan.
Pitam se bi li i u stvarnosti bila tako… prisutna. Bi li tišina između nas bila jednako puna kao ove riječi koje sada biram pažljivije nego inače. Bi li se približila ili bi me pustila da ja napravim taj prvi korak. Puno toga je neobično u ovoj želji koju osjećam. Nije glasna, nije nestrpljiva. Više je poput topline koja se širi, polako, ali sigurno. I ne traži puno… samo priliku da vidi kamo vodi...(dalje se šuti) :)))
Poželiš li provjeriti je li ova napetost stvarna ili tek vješto napisana iluzija… ja sam već na pola puta. :)

MC - (netko tko te želi upoznati više no što bi bilo primjereno)

Zanimljivo je kako si od nečeg neuhvatljivog uspjela napraviti osjećaj koji se gotovo može dodirnuti. Kao da si pronašla način da tišina govori glasnije od većine riječi koje ljudi danas troše. Ne znam je li opasnija ta tvoja igra između zamišljenog i stvarnog… ili lakoća s kojom uvučeš nekoga unutra. Možda je prava stvar upravo u tome da se ne žuri razotkriti sve, nego ostaviti dovoljno prostora da znatiželja radi svoje. Jer neke priče su najzanimljivije dok još nisu do kraja ispričane. A imam osjećaj da je ova jedna od njih.