My story yeah

Najviše me IRITIRAJU stvari koje na prvu djeluju male, ali dugoročno pojedu svaku kemiju.

Recimo, NEDOSLJEDNOST.
Kad riječi i djela ne idu zajedno. Danas si “all in”, sutra nestaneš bez traga. Ne moraš biti savršen, ali moraš biti jasan. Ta emocionalna klackalica me umara više nego išta.

Zatim POVRŠNOST.
Kad netko sluša, ali zapravo ne čuje. Kad se razgovor vrti oko istih par tema jer nema dublje znatiželje. To mi brzo ubije interes - kao da pričam s odrazom, ne s osobom.

IGRICE… to mi je instant “ne”. Ignoriranje da bi izazvao reakciju, kalkuliranje poruka, testiranje granica - to možda prolazi kratkoročno, ali kod mene samo stvori distancu. Ako nešto osjećaš, reci. Ako ne znaš što osjećaš, još bolje - budi iskren i u tome.

NEODGOVORNOST me isto odbija. Ne govorim o savršenom životu, nego o osnovnoj zrelosti: da stojiš iza svojih odluka, da ne prebacuješ krivnju stalno na druge ili na okolnosti.

I jedna možda manje očita… NEDOSTATAK PRISUTNOSTI. Kad si fizički tu, ali mislima negdje drugdje - na mobitelu, u poslu, u kladari, u nekoj svojoj zoni. Volim kad netko zna biti “ovdje”, sa mnom, bez distrakcija.

Na kraju, najviše me iritira kad netko pokušava BITI NEŠTO što nije. To se uvijek osjeti. I nije stvar u tome da moraš biti savršen - nego da budeš stvaran. Jer jedino s tim mogu nešto graditi.