My story yeah

Prekinula sam jer “dugo” nije isto što i “dobro”.
U početku je uvijek bilo ono nešto ... kemija, znatiželja, osjećaj da me netko vidi. Ali s vremenom… počneš primjećivati male pukotine. Ne one dramatične, nego tihe: kad te više ne pita kako si i stvarno čeka odgovor. Kad razgovori postanu logistika. Kad se smiješ manje nego prije, a šutiš više nego što bi trebala.

Ostajala sam dulje nego što je bilo zdravo, jer sam vjerovala u potencijal.
U ono “moglo bi opet biti kao na početku”. Ali istina je : početak je početak s razlogom. Ne možeš živjeti od uspomena kao da su plan za budućnost.

Prekinula sam kad sam shvatila da se prilagođavam više nego što rastem.
Kad sam počela smanjivati sebe da bi odnos opstao. Kad sam ušla u prostor gdje više nisam bila spontana, nego oprezna - kao da stalno pazim hoću li nešto pokvariti. I još nešto…
Kad izgubiš osjećaj da si izabrana - ne jednom, nego svaki dan - onda znaš da si zapravo sama, samo u dvoje.
Nisam odlazila jer nije bilo ljubavi. Odlazila sam jer ljubav nije bila dovoljna ovakva kakva je bila.

A najiskrenije? Prekinula sam jer sam se htjela opet osjećati živom, a ne samo “u vezi”.