My story yeah

Imala sam kolegicu koja je stalno mijenjala stanove.
Ništa ekstremno, svakih godinu-dvije. Uvijek bi postojao neki razlog: vlasnik, buka, kvart, ‘nije to to’. Naizgled, sve legitimni razlozi.

Jednom smo sjedile na kavi i rekla sam joj, onako, više usput:
- Izgleda kao da nikad ne ostaneš dovoljno dugo da vidiš što je stvarno problem.
Nije se naljutila. Samo je šutjela par sekundi. Kasnije mi je priznala da je tek tada shvatila da zapravo ne mijenja stanove zbog njih, već zato što čim nešto postane stvarno, ona počinje tražiti izlaz. Nije joj bio problem stan. Bio joj je problem ostati.

To mi je ostalo.Jer ljudi često misle da biraju između opcija: - stan, posao, partner, a zapravo biraju između: - ostati i riješiti, ili - otići i krenuti ispočetka. Nema ništa loše u odlasku. Ali ako svaki put odeš prije nego što shvatiš zašto si zapravo htio otići onda samo ponavljaš isti obrazac izbora, samo u drugom okruženju.

Meni je to dovoljno jasan kriterij.
Ne gledam više što netko mijenja, već koliko dugo ostaje kad stvari više nisu idealne.
Na muci se poznaju junaci.