My story yeah

Na prvi pogled, djeluje kao tipičan, pomalo umoran muškarac srednjih godina. Razveden, radi “državni posao”, nema političkih stavova, ne voli biti u zatvorenom i najčešće ide pješice. Profil je štur, odgovori kratki, gotovo nezainteresiran, i kao da je tu, eto, samo zato što mora biti.

Ali upravo te praznine pričaju drugu priču.
Pravo ime mu, naravno, nije ono koje koristi. Rođen u Austriji, prošao Slavoniju, završio u Zagrebu - kretanje koje na papiru izgleda normalno, ali u stvarnosti podsjeća na nekoga tko se stalno prilagođava novim identitetima. Putovao je “posvuda po Hrvatskoj” i okolnim državama - previše za nekoga s prosječnim prihodima i bez posebnih interesa.
Njegov “državni posao” zapravo je bio logistika - neformalna, nevidljiva. Znao je kako se stvari premještaju bez traga. Ljudi, roba, informacije. Nikad nije bio na vrhu, ali uvijek dovoljno blizu da zna tko povlači konce.
Tetovaže po njemu nisu samo estetika. Svaka ima značenje koje bi malo tko prepoznao. Oznake mjesta, dugova, odanosti. Neke su napravljene davno, neke kasnije, kad više nije mogao izaći iz igre.

Onda je nešto pošlo po zlu.
Nije to bio veliki spektakl, više pogrešan potez u krivo vrijeme. Netko je nestao. Netko tko nije smio. I odjednom, čovjek koji “ne prati politiku” shvatio je da je politika počela pratiti njega. Zato danas kaže da “rijetko može doći online”. Zato mu “noge služe kao prijevoz” - nema tragova, nema kartica, nema kamera. Zato želi “negdje van države.

Zapravo, već je otišao. Negdje u Bosni i Hercegovini, u malom mjestu između planina koje je uvijek smatrao “savršenim bijegom”, živi pod drugim imenom, naravno. Tamo je samo još jedan čovjek koji voli ljeto, vozi bicikl i ne postavlja previše pitanja. Ali oprez koji sam za sebe kaže da je “nepopravljiv” nije slučajan.

On ne traži ljubav na internetu.
On traži informaciju. Ili možda izlaz. Zna da ga prošlost još uvijek traži - samo sporije nego prije. Tetovaže nisu izblijedile.