♡♧◇♤
Jeste li primijetili da su prošla 24 proljeća otkako postoji ovaj weblog ?
Otprilike nešto više od pola tog vremena sam tu s vama, s ponekom opravdanom i neopravdanom pauzom .I ko će ga više znat kaj je opravdano a kaj nije. U te 24 puno smo pisali i o svemu se pisalo i češće se pisalo.Čak se i meni danas pisalo al sam na pola puta izgubila nit, uskočila je Al-ica a ja sam samo (u)bacila" kost ", šapnula joj da sam danas nekakva nikakva i da me proljeće ni malo ne veseli i još par stvarčica. Skužila me na prvu, dala sam joj slobodu da me " dovrši " , i bome je to odradila ko neka stara ja u neka vremena kad se teže gubila nit.
https://youtu.be/L4pp3qyq5tc?is=kavU4RVpVjINruWs
Jedino se zeznula u par momenata - obožavam miris jorgovana i lelujanje zavjesa na proljetnom povjetarcu a volim i cvrkut prica, ali sve drugo kaj je nadrobila danas fakat ne volem. Sloboda mašte, pa bila ona i tuđa a na moj račun je dobrodošla, jer *ebeno je blizu zbilje. Pa kaj onda ak za nekaj nije mogla znati, neoprostivo je samo kaj nije znala za jorgovane.
https://youtu.be/h4ytiTys5c4?is=2mLzAci9PmudfIEw
Prozor je širom otvoren, a zavjese se lagano njišu, propuštajući zrake sunca koje su toliko jake da gotovo pale. Znam da je vani proljeće. Čujem ga. Ptice se deru kao da su dobile na lutriji, a susjedova djeca vrište od uzbuđenja dok trče po travi. Sve je obojeno u neprirodno intenzivnu zelenu i žutu boju
Ptice pjevaju. Zašto pjevaju toliko glasno? Taj zvuk mi probija glavu. Ustajem, prilazim prozoru i zatvaram ga. Vika djece postaje prigušena, miris jorgovana nestaje, a sunčane zrake više ne pale, samo lagano griju staklo. Ovdje, u tišini moje polu zamračene sobe, proljeće mi više ne smeta, al ono je ipak tu, vani.Jebiga.
Sjedim za stolom i gledam u svoju šalicu kave. Hladna je. Pokušavam se prisiliti da osjetim nešto. Navodno je ovo "najljepše doba godine". Navodno bi me ovo sunce trebalo ugrijati ne samo izvana, nego i iznutra. Navodno bi miris jorgovana koji dopire kroz prozor trebao donijeti radost.
Ali ne donosi.
Gledam proljeće kao da gledam film s isključenim tonom i lošim titlovima. Sve vidim, ali ništa ne razumijem. Ljudi prolaze ulicom, smiju se, nose lagane jakne, sretni što su skinuli zimske kapute. Ja bih najradije navukla kaput preko glave.
To sunce,... ono je previše agresivno. Čini mi se da bi bilo poštenije da je vani kiša, da se sivo nebo podudara s tim kako se osjećam. Ovako, osjećam se kao uljez u vlastitom životu, kao pogrešna nota u pjesmi koju svi ostali pjevaju s oduševljenjem.
Ptice pjevaju. Zašto pjevaju ?
Proljeće je tu, vani, užurbano i prelijepo, ali ja sam odlučila da danas neću sudjelovati. Možda sutra. Možda kad prođe ova čudna, teška magla koja mi ne dopušta da vidim boje koje svi drugi vide.
Sjedam natrag i gledam u zatvoreni prozor, čekajući da prođe dan koji je, kažu, bio je prekrasan.
06.04.2026. u 20:05 | Dodaj komentar