TKO ĆE DUŽE IZDRŽATI I KOLIKO ĆE OSTATI ? (bez vode pod vodom)

Društvene mreže postale su mjesto na koje smo, čini se, gotovo u potpunosti preselili svoje živote. Na njima se virtualno slave dolasci na svijet, čestitaju rođendani i stupanja u brak, oprašta se s onima koji nikada više neće pročitati poruke. Stavljaju se i fotografije mjesta koja je netko posjetio, jela koja je skuhao, ljubimca kojega je udomio i ljudi s kojima se našao zbog druženja. I kao da se sve to čini gotovo s nekakvom dozom opravdanja, jer ako nije na društvenim mrežama – kao da se nije ni dogodilo. Ljudi „vrište“ da su tu prisutni i po nekoliko puta dnevno, nerijetko zanemarujući i svoje poslovne obaveze, ako ih uopće i imaju, privatni život, partnere ili djecu, ali i propuštajući priliku da slobodno vrijeme provedu daleko korisnije, a kamoli zdravije.
Iako društvene mreže same po sebi i nemaju izvorno lošu konotaciju, vrlo su pronašle iznimno mračne tunele za sve ono čega se ljudski rod može sramiti, samo da mu je ostalo imalo obraza. Umjesto društvenih, ulovili smo se u mreže mržnje, zavisti, kleveta, objeda i tolike količine zla da se čini da nam iz umotavanja u takve niti jednostavno nema spasa.
Svjedoci smo prosipanja žuči na svakom koraku i u stvarnom životu, ali puno češće u virtualnom. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan: ekran i tipkovnica umišljenim su junacima nevidljivi štit koji im daje nekakvo proizvoljno pravo da, prolazeći internetskim bespućima, na svakom koraku bljuju vatru. Ti plamenovi frustracija vrlo brzo prerastu u požar kolektivnog kamenovanja svega i svakoga, a svaka napisana riječ insinuira, provocira, proziva i optužuje, iako dokazi za takvo što nisu ni potrebni. Samo nek' se pljuje, naći će se već neka meta! No, isti ti "junaci" u stvarnosti su uglavnom manji od makova zrna. Ne samo da su daleko od hrabrosti, nego, kada ih se susretne i pogleda u oči, hine ljubaznost do te mjere da ona postaje gnjusna. Ukratko – licemjeri prve klase.
No, daleko najkreativnija i uvjerljivo najpromišljenija riječ da bi ubola ne samo da ubode, već s namjerom da zaboli i po mogućnosti raskrvari.
Mržnja je nesumnjivo pobjednik među osjećajima koji čovjeka koče u vlastitom iskoraku prema bilo čemu. Ona je najveći uteg koji pojedinac može nositi na svojim plećima. Ona guši, ruši, čini nas opsesivnima i naprosto paralizira! Pa što je to onda u tim društvenim mrežama da naprosto vape za njezinim tolikim količinama? Zar smo zaista društvo mržnje ili su oni koji mrze ipak odraz manjine koja samo svojom virtualnom glasnoćom stvara osjećaj nadvladavanja onih drugih?
I najobičnije vijesti nađu nekog dežurnog mrzitelja, sve i da je vijest pozitivna, a upravo nam je takvih vijesti sve više potrebno. S pravom odlučuju svjesno se odmaknuti od svijeta koji je, izgleda, u misiju uzeo trovanje svega i svih koji mu se nađu na putu. Život je ipak nebrojeno puta pokazao da se oni koji se hrane mržnjom nerijetko u njoj i uguše.
Već navikli na mržnju ne možemo više prihvatiti ni objektivnu kritiku jer i nju gledamo kao napad i izazov da kontriramo.
Šteta što se količina mržnje prosute po društvenim mrežama ne može iskoristiti u neke bolje svrhe. Jer, da gradimo kao što mrzimo, ovo bi bila nesumnjivo najizgrađenija država na svijetu.

Nabacano, dijelom c/p HMG

Link