Maslinovo ulje prodajem

Nedavno sam prošao preko Zrinjevca,
baš onako onom starom rutom od željezničkog priko Tomislava,
i pored tvoje zgrade,
zastao kao slučajno da osoba sa mnom tu u šetnji ne primjeti,
pogledom potražio prozore tvog stana na katu drugom.

I zapitao se uz uzdah tuge, a tko zna tko tu sada živi,
tko živi tu, tu gdje si nekada živjela ti.
Tu gdje smo ljubavno gnjezdo svili,
o sreći snili, taj pomalo čudni tad nepopravljivo optimističan uporni mladić sa juga,
i ti, ti plava nježnica ispod Sljemena, mala vila Zvončica,
sa toplom sjetom u očima.

I nije nam loše išlo, mladić je često putovao dosadnim vlakom,
a ti si me čekala iskrenim srcem, osmjehom sreće, toplim okom.
Snivali smo svoje snove, kovali planove kako ih pretvorit u javu,
i tu je činilo se biti će dobro, biti će vječno jer posao za mladića tu bio je na vidiku.

Ali eto strpit se tribalo još malo, ali život nije bio strpljiv, bolest je došla,
teška bolest, kopnila si kao snjeg u martu,

umjesto sreće u tom stanu na drugom katu tuga, bol i strah su stanovali,
ti stanari novi nemili.
Rekla si, ne dolazi mi više, ne želi da me pamtiš bolesnu ovaku.
Ne nisam moga ne doći,
dolazio sam cijelu jednu godinu onako kao i kad je lipo bilo,
dosadnim vlakom sa juga, kolodvor pa preko Tomislava do stana na drugom katu,
sve do onog zadnjeg puta kad došao sam a tad nije bilo nikog u stanu,
stanu na drugom katu, i tad za dan Mirogoj, oproštaj za vječni kraj.

Ti prozori, taj drugi kat, sjećanja vratila su suzu u oko,
skrivenu suzu, dobro skrivenu da društvo u kom sam je ne vidi,
da je ne vidi, ne zato jer je se stidim, muške suze,
ma ne nije to ni muška suza, jer ja je ne osjećam samo svojom,
to je naša suza, suza ljubavi,
ljubavi koja je bila jača, koje je više bilo u onoj zadnjoj godini bolesti,
kad nije više tjelelesne ljubavi bilo, samo ljubav oka,
dodir njege, pokapana pileća juha sa kašike dok te kao dite hranih u tvoje krilo.

Al tako je kako je, život ide dalje kao da te sreće nikad nije ni bilo,
u tom stanu na drugom katu sa pogledom na Zrinjevački park.
I tko zna možda skupim snage a nemam je još puno,
ni puno života u sebi ni isprid sebe,
možda još skupim snage pa odem ti na grob na Mirogoj,
ostavit jednu ružu, donjet je tebi kao nekad sa osmjehom,
sa toplim okom sa jug,
i reći ljubavi mirno mi počivajj svoj vječni san.

p.s.nisam zaboravio onu čokoladu šta je ti najviše voliš, tu je ispod ruže :)



HAJDUK ŽIVI VJEČNO

p.s.dućan ne radi, neda mi se radit.