Pustoš

Sjetim te se sve rjeđe i rjeđe. Unatoč tome što nema nikakve šanse da se ikada uspiješ prepoznati u ovome, čak i kada bi se nekim čudom spotakla i upala na ovo mjesto, svejedno neću reći kada te se sjetim. Ne želim ti dati to zadovoljstvo da znaš da mislim na tebe. Ako si ti ta koja ovo čita, nećeš ni u primislima moći shvatiti da sam to ja i da pišem tebi o tebi.
Nije da me nešto veseli takva pizdarija, ali takva si pravila tražila, takva si i dobila.
I znam da se nikada nećeš javiti, iako si sama tražila dopuštenje i dobila si ga. Kad prođe to vrijeme, nećeš se usuditi. Tvoja nevjerojatna nesamouvjerenost će ti reći da te se ne sjećam ili da sam ljut na tebe, ili ćeš već naći neki izgovor da se povučeš.
Bilo bi ti drago kad bi znala koliko često te vidim. Gledam seriju i gutam knedle. Pomislim da bih ti želio reći da je ona, ta koja tamo blista na ekranu, ista kao ti, iste oči, usne, brada, držanje. Upišala bi se od sreće da znaš. Sva bi se posramila, zacrvenjela, spustila ramena i uvukla glavu i malo zakikotala. Prešla pedeset godina, a slatka kao da nema ni šesnaest.
Znam da bi ti prijalo da ti opet kažem da ti nema zamjene, ali odlučila si živjeti bez toga i neka te.
Ne znam kako bolje poštovati tu želju nego da ti nikada ne napišem ništa. Odmah, na visokom drugom mjestu je pisanje na blogu na Iskrici. Kopanje rupe i vikanje u nju je treće mjesto. Na četvrtom mjestu je da ispričam svojoj ženi. Tek tu bi se pokazale neke natruhe posljedica, ali ne baš velike. Vjerojatno bi me malo zezala kao i kada sam joj prije rekao za tebe i onda bi se jezerce opet umirilo i bilo kao ulje u danu bez vjetra.
Samo ću povremeno provjeriti je li ti muž više uzašao na nebesa, gdje će vjerojatno uživati u blagodati vječnoga života kao svaki drugi Hrvat, katolik i član zločinačkog udruženja HDZ. I sad mašem glavom u nevjerici i u glavi mi se vrti neka pjesma, Bijelo dugme valjda, o nekoj djevojci koja se udala za šupka i bršljanu visokom.

Nikako da nadođe ta ljepota tog pisma. Kad sam formulirao u glavi, uvijek mi se vraćao trenutak kad sam te vidio, kao u preogavno preslatkim filmovima, kad se činilo kao da ti iz očiju sija sunce, a meni se noge odrezaše... Međutim, sad mi je slika nešto drugačija. Znam što radiš u ovo doba dana i znam da nećeš biti na onoj platformi na kojoj bih mogao biti i ja, kao da sam kužan. Ne, ne sjedim svake večeri i pitam se gdje si. Ali ove se pitam. Ova večer je drugačija. Dosta mi je svega i radikalno sam promijenio svoj život tako što sam napravio nešto što neće donijeti apsolutno nikakvu korist, a trebalo je točno ništa hrabrosti za nju. Krasan sam momak.

Nemam više volje. Sve razumijem. Možda čak i prihvaćam. Možda čak i ne boli što nemamo nikakvog kontakta. Začudo, prihvatio sam i to što je on pomalo zlostavljač i sitni kriminalac, kokošar. Vidio sam i daleko drastičnije konstelacije "anđeo i zvijer", toliko drastične da mi nitko ne vjeruje. Vjerojatno mi je to donijelo neku desenzibilizaciju pa sam se navikao na to da su ta tvoja osobnost (a ni sise nisu uopće loše) i duh desetljećima služile nekog kome ne bih pružio ruku taman da se utapam i on me želi spasiti, ma koliko god ti pokušavala prikazati njega u nekom pozitivnom smislu. Nisi morala. Čuo sam već te priče "barem mi nije hladno i nisam gladna". Sama si odabrala.

A ja sam licemjer, jer... Odabrala je tako slično i još jedna druga. Kad je bila mlada, i ona se udala za čovjeka koji je bio znatno stariji i krcat parama. Kad je on ostario, a novci nisu više postali bitan element u životu, odjednom sam joj ja postao interesantan. No, s obzirom na to da je bila ćelava i ne previše duhovita, a prilično bahata kako to znaju biti ovi koji kroz crveno voze autima bez oznaka, ta me je naklonost značajno uvrijedila i nisam želio imati posla s osobom koja se udala za čovjeka sumnjiva morala. U licemjerju na najjače, tebi sam oprostio i snažno okretao glavu od činjenice da ti je muž jedna od baš šugavih kategorija kriminalca. Vjerojatno su samo pedofili na nižoj prečki. Čast i ugled u vlastitim očima mi je spašavalo jedino to što si vidno propadala u zemlju od stida kad sam shvatio čime se to đubre bavi. Problem je i što se dobro sjećam što smo radili nekoliko minuta nakon toga, a onda se opet raznježim. O tome iskričarima neću.
Ali sve manje i manje mislim na tebe. Ovo su možda i zadnji trzaji jer već je više od godinu dana otkako smo se zadnji puta vidjeli. Ako te nastavim zaboravljati ovom brzinom i budem živio dvjesto godina, naći ću svoj mir.

xxx
Tako to nastane. Poželiš ga napisati dok još nisi bijesan. Naslov ti se svidi, a sadržaj se promijeni.
Alternativni naslov bi bio "U cara Trojana kozje uši".
Kakve to veze ima? Osobi kojoj želim pisati ne želim i ne mogu pisati, što je sasvim očigledno logično. Preostaje mi iskopati rupu u zemlji i u nju vikati, a najbliže tome je ovo mjesto. Možda i Ispovesti.