holograf

Naišla sam jučer na Donin blog.
Onaj od kojeg ti tijelo malo utihne, a mozak se otvori kao da čita rendgensku sliku društva.
Dva mlada “gasera”, crne trenirke, hudice, zvuk poruka koji para uši.
Jedan čita drugome opasku razrednice iz e-Dnevnika,
a između svake rečenice — psovka.
Teška.
Gruba.
Preko ruba.
Opaska je bila sve ono što već znamo:
ne prati gradivo, zamuckuje, preskače slogove, ne sudjeluje na satu.
Ali komentari između redaka — to su bile bombe.
I taman kad pomisliš da je to vrhunac,
drugi pita:
“I šta ti je mama napravila?”
Odgovor je bio hladan tuš:
„Nazvala je razrednicu i izderala se na nju.
Rekla joj da je prestroga, da ne kuži mlade, da me uzela na zub.
I da neće doći na informacije jer je njen posao da mene nauči.
Ako baš hoće pričat, neka ona dođe k njoj.”
I onda urnebes:
“Tooo buraz, mama ti je carica!”
Šaka o šaku, cerekanje, još psovki.
Dok sam čitala, jedna misao mi se spustila ravno u želudac:
Ne boli dijete.
Boli majka.
Jer djeca ne postaju ovakva ni iz čega.
Niti je dijete izvor ovog jezika.
Niti je dijete izvor ovog bijesa.
Niti je dijete izvor ovog neprijateljstva.
Ovo je odrastanje kroz tuđu emocionalnu neregulaciju.
Ovo je nasljeđe.
Djeca ne kopiraju riječi.
Kopiraju energetski obrazac.
Kopiraju način kako odrasli rješavaju neugodu.
I zato…
ovo nije bila priča o razrednici.
Ni o školi.
Ni o opasci.
Ovo je bila priča o majci.
O ženi koja nikad nije naučila nositi svoje emocije.
O ženi kojoj je napad sigurniji od tišine.
O ženi koja je uvjerena da je glasnoća snaga jer je tišina bila njen strah.
O ženi koja brani dijete jer ne zna obraniti sebe.
O ženi koja je preuzela obrazac svojih predaka — i nesvjesno ga predaje dalje.
A onda sam se zapitala:
Što bi bilo da ova majka zna coaching alate ?

Što je ispod njezine buke?
Da zna što je ispod njene buke,
umjesto da napadne razrednicu,
otkrila bi prvu sirovu misao ispod vlastite vike:

“Strah me da moje dijete propadne.”
“Osjećam se kao loša mama kad čujem kritiku.”
“Ne znam kako mu pomoći, pa napadam.”
“Sram me da će vidjeti gdje mi je dijete slabo — pa mislim da to govori o meni.”

Znala bi da njezin bijes nije zaštita — nego strah.

Majka koja se smiri prije nego eksplodira?
Da se zna smiriti,
ne bi vikala, lomila, udarala riječima.

Spustila bi tenziju:

“Iako se osjećam napadnuto i preplašeno, biram udahnuti.
Iako ne znam što učiniti, biram vjerovati da mogu razgovarati mirnije.”

I već bi se pola situacije raspalo prije nego što postane problem.

Promjena njezine unutarnje slike?
Da zna NLP,
razrednica više ne bi bila čudovište koje “napada njeno dijete”.

U njezinoj glavi taj film bi se promijenio u:

žena koja radi svoj posao

koja daje informaciju

koja nudi rješenje

koja želi suradnju

A kad majci padne unutarnja slika prijetnje —
njezin ton pada zajedno s njom.

Prekid generacijskog obrasca?
Da zna ThetaHealing,
otpustila bi uvjerenja koja je nesvjesno prenijela na dijete:

“Ako ne vičem, nitko me neće čuti.”

“Moram se braniti da ne ispadnem slaba.”

“Ja sam sama u svemu.”

“Greška mog djeteta je moja sramota.”

I ugradila bi nova:

“Mirna sam i jasna.”
“Smijem tražiti pomoć.”
“Povratna informacija nije napad.”
“Moje dijete nije moj dokaz — ono je svoj čovjek.”

I tu bi se zatvorio krug.
Tu počinje iscjeljivanje linije.

Dok sam zatvarala blog, u glavi mi je odzvanjalo ono:

“S ovakvom omladinom ne moramo brinuti o budućnosti.”

Ne, ne.
Nije omladina problem.
Omladina je posljedica.

Problem su odrasli koji ih uče kako reagirati.
Mi.
Naš strah.
Naše rane.
Naše neodgovorene emocije.

Možda prvi put u povijesti —
odgovornost nije “popraviti djecu”,
nego iscijeliti roditelje.

Jer samo majka koja razriješi vlastite rane može odgojiti dijete koje neće reagirati iz njih.

A zašto su te majke ranjene ,ha Amigdala?
Jer četnikovanje je uzelo možda previše maha,ili je to okidač na sve nepravde davnih dana,nasilja,slike ratova.
Ti si psiholog možda ko i ona laprdača što se stalno vraća na komunizam ?
Sorry, ta grubost j nekultura nije samo od kućnog odgoja,to je odraz bolesnog nam društva.
A znamo tko je krivac ili samo ćemo eutanizirati te ranjene?

Razumijem što želiš reći: da društvo nosi rane, da povijest ostavlja ožiljke, da se kroz generacije prenose strahovi, bijes i osjećaj nepravde.
I to je sve istina.
No isto tako postoji još jedna istina:
nijedna trauma, nijedan rat, nijedna ideologija i nijedna povijesna bol ne opravdava prijetnje, psovke pred drugima i negiranje odgojne odgovornosti.
Rana može objasniti ponašanje.
Ne može ga opravdati.
Tu je cijela razlika.
Jer da, neke majke i očevi jesu ranjeni.
Neki nose terete od kojih bi se svakome pogrbila duša.
Ali rana koju ne obrađujemo — postaje oružje.
I onda se događa ovo što je opisano:
ne dijete koje je „bezobrazno“, nego dijete koje je odrastalo uz odrasle koji svoju bol nikad nisu pretvorili u mudrost, nego u napad.
I da, lako je okriviti društvo.
Lako je reći „takva su vremena“, „takav je sustav“, „takvi su ratovi“.
Teže je stati pred vlastito dijete i reći:
„Ne, ovo nije u redu. Ne tako. Ne više.“
Jer koliko god društvo bilo bolesno -
svaki roditelj i dalje ima osobnu odgovornost za ton, riječ, ponašanje i granicu koju prenosi svom djetetu.
Ne eutaniziramo ranjene.
Ali ih ni ne oslobađamo odgovornosti.
Nije poanta da netko tko je ranjen ostane obilježen.
Poanta je da ne dopustimo da njegova rana postane udarac prema drugima:
učiteljima, djeci, društvu, sutrašnjici.
Jer trauma može ići u dva smjera:
pretvoriti se u čovječnost
- ili pretvoriti se u destrukciju.
Ako biramo drugi smjer, onda problem nije prošlost.
Problem je sadašnjost koju sami stvaramo.
I budućnost koja će nas zbog toga vrlo skupo koštati.

Uvijek glasam za čovječnost i toga se držim,no taj bijes i nemir mnige je odveo u destrutivizam,jer tijelo i um vrište.
Lijepo da si to naglasila Amigdala.

Mislim da je u ladoninom blogu prije riječ o majci odgojenom na onom: jer ja to zaslužujem i moje dijete to zaslužuje, nego da je zbunjena (izgubljena) i da se brani napadom.

Mislim da su se vremena jako promijenila. Ne mogu suditi da li na bolje ili na gore, ali žene su otišle u drugu krajnost. Nebih generalizirala, ali ... ležim na plaži i promatram: većina tata cijeli dan provodi s djecom u vodi, mame su na ručnicima s mobitelom u ruci. Nije zanemarivo i da muškarci mlađe generacije daleko više drže do sebe nego ženska generacija koja je dobrim dijelom sa pretjeranim viškom kila.

Sinoć sam bila na koncertu našeg poznatog pjevača (uzdah..uzdah.. mislim da su sinoć sve žene bile ljubomorne na Hanu) i promatram žensku publiku. Puno njih, u facama lijepe ko slika, a kandidati su za život na vagi.
I takve mame, koje zaslužuju biti i krupne i onakve kakve žele biti- odobravaju svom djetetu da je onakvo kakvo hoće biti. Vjerojatno uz to i postavka u glavi da danas i konobar i profesor imaju istu plaću.

Mislim da je bilo da je bilo jučer u vijestima rtl-a da su naši mladi prvi u pušenju (večinom e-cigarete) u europi, od čega su preko 50 posto djevojke. Djevojke prednjače pred muškarcima.

Zato nebih od žena mlade generacije radila žrtve.