put i povratak

 
katkad se zabrinem odgovornoscu; mislim za neku radost i to. jer nekako imam taj filing da fakat kad sam entuzijastican mogu stvoriti i potaknuti stosta da nastane. okej rezultati cesto ovise o drugima, no to je pitanje je li poticanje iskreno ili pak s nekom zadnjom primisli... (u svrhu zavodjenja/ugadjanja ili whatevr)
svejedno, najbolje kaj mogu je cesto bas to. pa mi se katkad cini da je vazno sacuvat onoliko sebe da bi mogao vidjeti radost, i poticati je drugdje.
al opet, isto tako, nije moguce taj entuzijazam odrzavati stalno, nekako s radoscu i vjerom gledati nesto. i kad prestanem moci poticati, obicno me rijetko tko takvog prezivi, osim ja sebe sam... obicno ;) a ja jednostavno moram imat tu mogucnost za bit depresivan, to mi isto nekad bas treba... ma, mislim da je to zapravo onaj trenutak kad (zamisljene) prisile okoline 'da im budes dobar' dolaze do svoje opreke, i onda se povuces tako, pa nadjes di si sta si i kako dalje, radosno opet.
Ali, zapravo sam mislio kako je to pitanje odluke. one odluke o radosti, odnosno mozda se moze reci i ljubavi. jer, moze se odluciti vjerovati u radost, samo za to treba napor i njega ne mogu nikad ulagati prisilno, uvijek ta odluka mora biti stvorena svojom voljom - nitko te ne moze natjerati da gledas zivot (ili neku buducnost, sto li,?) radosno i s vjerom?! tu se drugi i ja mozemo ljutiti, ali ne pomaze puno: ta odluka ce doci ili nece doci, na vrijeme, mozda prekasno, a mozda i nikad. nekako ipak vjerujem da se covjek s vremenom navikne na takvo, recimo, pozitivisticko misljenje i to bez osjecaja prisile. depresija je u tom smislu odvajanje od vlastitih tereta u glavi.
Nedavni me primjer na to razmisljanje nekako potaknuo, saljiv i banalan, ali i u takvim se vide mnogi vazni obrasci ponasanja. Nesto kao: onaj problem rekurzivnog loseg - jedno lose koje smo ucinili ili dozivjeli postaje opravdanje da se i dalje ponasamo lose.
Recimo kako u zelji da budem od pomoci obcinstvu, i u neko nocno doba tragam biciklicem s prikolicicom po bosanskim zaseocima za kasetama pive koje cu onda dovuc na opce veselje pucanstva oko vatrustine, e za tak nest jako hehe altruisticno sam dobio mogucnost da vecinu tog platim sam. hm, pa se osjetim kao da sam kreten, pa nisam zadovoljan sobom... hmda. pa onda poslije sve nesto ide na zivce, pa i cinjenica da mi nismo ponijeli posudice ni zlice, a fina pasta a la Berni je pripremljena, i bas bi da ju mogu probat, i u trenutku ocaja podje se onda u krevet (vrecu sator jakako), kao: 'ma sve dovraga', sve do cudnog trenutka trenutak kasnije kad neki crv kreativnosti domislja plan za napravit posudicu i zlicu od plasticne boce za vodu (od drveta je malko mozda nehigijenski jer prepadose nas pricom o toj epidemiji)... i tako. ostatak noci, a bogme i s/jutra bje sasvim ok veselog druzenja. ehmda. (bez obzira na to sto su me nedokuhani graskovi i gljive iz paste sutradan potaknuli na zicanje papirnatih maramica...).
lose stvara lose, bijeg radja bijeg, a odluka za ulaganjem ponovno neku snagu, vjeru. to je neka bolja alkemija zivota.
I tek nekako sad kao da mi postaje jasno nesto o kajanju otprije: jer, 'best you can do is good enough', rekli bi radiohead (?). i dobro bi rekli. No, otkud mi onda kajanje?! Ako sam radio najbolje sto sam mogao ?! Zato jer sam mozda to tada prekasno odlucio, i bio sposoban odluciti, to odluciti okrenuti se napornoj radosti, umjesto sasvim lakom ocaju, strahu i uvjeravanju. nisam bio dovoljno svoj dovoljno brzo i odlucno? A tek kad odlucim okrenuti se radosti, mogu i druge poticati na to. I tek kad ih poticem na radost, potaknut nekom vjerom koja nije puka zelja za poticanjem, osjecam radost i sam. Zovem to ljubav. il' nest... :)
 

teško te slijedim..hm...

gdje si (se) zap(l)ela?

heheheh..na početku!!hm..a valjda me i ovaj webić iznad tvog malo smutio...hehehehe...

znas onu bosansku, nije Beg cicija. :)