Evolucija šmokljana

Volio bih da sam čovjek...
samo danas ovog puta
u taštini ovog svijeta
zaboravih sebe...
i kao što jesen prođe
oronule kuće neke
uz svijetlosti samo tihe
pokraj ceste nijeme
odraz moj je težak
pored kiše stao...
odabrao sam tišinu
povrh sve galame
da me tješi...
u njedrima meke grudi
svemirskog to prostranstva
što me hrani mlijekom nade...
stao sam da gledam
ozaren u mišlju
sasvim neke nove ceste
koracima ja se gubim
nestajanjem i bez traga...