♤♡◇♧♤♡◇♧♤♡◇♧♤♡◇♧

Valjda sam mu djelova odsutno, neprisutno, daleko, negdje gdje nikako ne pripadam, barem dok on za kuhinjskim stolom oglaba ostatke nedjeljnog ručka i sluša(mo) Mladena Delića kako srčano prenosi atmosfu s bogzna koje utakmice u nas dom , viče , dere se ko da ga vrazi gonjaju, a mamu i mene to nasmijava, a ne smiješ na glas. Takav su bila vremena,  Sjećam se i buđenja u dva il tri noću jer je tada boksao Mate Parlov negdje ,bogznagdje , e tu je pak mama bila veći frik od tate , ali svejedno su gledali zajeno baš ko što su se i budili  zajedno . Ipak, mir u kući se plaćao i kad si i kad nisi kriv , a još manje dužan , samo ponekad tužan, a to pak spadalo skoro pa u kategoriju smrtnog grijeha. Vratimo se oglabanju, ne, ne sjećam se o kom komadu mesa je bila riječ , ali nepogrešivo znam da je bila kokoš , jer u našoj se kući nedjeljom ko i u većini drugih isključivo jela kokoš s krumpirima i zelenom salatom, i juha od iznutrica te iste kokoši koja mi se gadila do te mjere da sam uz nju obavezno imala čašu vode , opravdavajući se da mi je prevruća i da ju samo tako mogu jesti , a mama me pokrivala na razno razne načine. Poknekad je tanjur ispred mene nestajao brzinom svjetlosti i istovremeno  stizao drug , obično kad se dizala začiniti slatu ,..da se ne i pofurila čekajući dok mi pojedemo juhu , a tata smaže nogice i pocucla onaj odvratni vrat, al da kojim slučajem ni on nije volio te najodvratnije  ostatke kokoši koje mama i ja nismo mogle smisliti, sva njena snalažljivost pala bi u vodu. I tako dok se on uz Mladena Delića zabavljao kokošjim nogicama i do  iznemoglosti cuclao vrat te iste kokoši, ispred mene se poput čarolije stvario tanjur s komadić bijelog,  unaprijed  narezanog i raštrkanog mesa po tanjur s par krumpirica. Neprimijeto smo si zavjernički namignule, kao da smo u najmnju  ruku prošalvercale pet lewisica i minimum pari espadrila iz Trsta , ma da nikad nismo, ali znamo ko je ,obje ga zovemo tata, ma da je samo moj, ali za tri godine će postati i njegov jer cu tocno za toliko dobiti  brata ( on još nema veze s nama i ne znam zakaj sam ga spomenula) al dobro.  Ovaj puta sam vilicom bezvoljno crtala zamišljene krugove i ko zna kakva sve ne geometrijska tijela, jer  ponekad  je večera zavrašavala čekajući tatin nevidljivi mig , zvan dobrovoljček - tada sam se smjela dići od stola i otići u svoju sobu , poskrivečki čitati Zagora, Blek stenu, Tex Wilera, ...ni dan danas ne znam zakaj sam to radila po skrivečki, ali kad nije bio  na snazi sobrovoljček dešavalo se ponekad su njih dvoje ustali šutke  bez ijedne riječi i ostavili me samu da nogom udaram najbližu nogu od stola, i premještam hranuv s jednog kraja tanjura na drugi i tako, činilo se ( meni )  u nedogled , sve dok ga mama nije nekako udobrovoljila da me pusti na miru jer ću uskoro  sigurno ogladnjeti , pa ce mi dati mramorni kolač kojeg je ostalo još i za suta i šalicu mlijeka. Obje smo znale da je to priča samo za njega jer ja sam stvarno mrzila hranu, sve osim  bakinih šnernokli za koje je ona tvrdila da nisu dobre za djecu jer u njima ima ruma, a dobro sam znala da laže,  jer čuva za svoju kćer, zeta i u unuke koji će popodne  stići  iz Zagreba. Aaaaajme, iz Zagreba,  udaljenost od Prečka do nas jedva malo više od 10ak kilometara, al oni su živjeli u zgradi ubkojoj su dobili prvi stan, teta je bila sekretarica nemam pojma kome , mislim nekome u Mladosti,  a tećek ,on je pak bil neki šefić u Vijesniku, vozili su novog Dacuna , bijeloga i , naravno, imali pesa odostraga di ja danas u svom auti  držim kišobran,  al moj kišobran ne pozdravljam one iza mene,, ovaj je neumorno kimal na sve strane, i meni to bilo fora, a možda i samo zato jer mom tati nije. Reko je , pusti ih , prespavaju se, mama ga je pošpotala za riječ koja se ne izgovara pred djecom.  Ne znam u kom trenutku roditelji ispred sebe više nemaju djecu već male ljude koji misle svojom glavom, oke, pretežno to nisu misli odraslih al da imaju svojih prednosti, itekak imaju.



Sestrična starija točno godinu dana a bratic tri., i to je bilo za njih, baš ko i friško ispečene buhtle , pola sir , pola pekmez , d.al ni to nije dobro za mene jer toplo ne sjeda dobro na želudac,  pogotovo  meni koja sam ( tada ) izgleda poput najrođenijeg roda svakom djetetu iz Biafre , postojale su samo dvije razlike, boja kože i to kaj oni nisu imali kaj za jest a ja jesam , samo iz nekog razloga nisam htela jesati.


Link

Jutrić!
Bilo te lijepo čitati u cik zore...baš si se onak lijepo sjetila djetinjstva koje je od mojeg daleko nekoliko svemira.Ne znam da li bi se usudila i napisati što i kako je bilo jer.....nije bilo:-((

https://www.youtube.com/watch?v=mIXlPxblIpQ

ovaj vikend su bila sniženja na webovima i stvarno je bilo lijepih stvari. Povoljno.
Baš me uhvatilo razočaranje.
Sve imam. Obuće, odjeće, sitnica, torbe stoje u ormaru. Nema svrhe bilo što kupovati.
Katastrofa.
Nekidan sam kopala po starim slikama i sad si me slikovito podsjetila da su nekad porodice (i moja) funkcionirale drugačije, drugačije se uživalo. Intenzivnije, mislim.
Hvala za blog.

Ne bih imao što dodati. Vjeran opis života normalne obitelji. Naravno da je ovo normalno uvjetno rečeno, jer svatko ima svoju normalu.

Ponekad se sjetim da kao mali nisam volio češnjak. Onda mi ga tata kao odgojnu mjeru nasjecka u pileću juhu, gotovu juhu a ne prije kuhanja, i gleda u mene dok se žderemo. Ja juhu, juha mene. Tada mi se češnjak činio odvratno ljut.

Lijepa prica.:) Ni ja nisam voljela jesti kao dijete (osim ponekad, biranu hranu), ne volim ni sada doduše, ali mramornog kolaca sam se najela za 5 života.:D

meni je cijelo djetinjstvo proteklo u isčekivanju Božića,
kad je otac dolazio s "privremenog rada" iz Njemačke
a na trpezi .. onak seljački, koliko se imalo
i tako potrajalo je to sve do Oluje

Arapo, thnx :)

Pa gle, ne moraš pisati ako te tramutitlzira , ja sam skuzila da ono kaj me ko kliniku traumatiziralo više nema tu moć i zato " propišala " ,...opet.

Momentalno me traumatizira samo kaj u naslovu u piše 1.dio,..;))

Roman -e desteko ,fala za link :)

Je ,Kre,..tad su na snazi još uvek bile odgojne mjere ,
al u četri zida. Ne vidim ništ loše u tome.
Ne pričam o ekstremima.

Pogni, sjećam se jedne tvoje dugometražne spovedi o djetinjstvu, ko da sam je jučer čitala, a ima tome prek 10 let,..oooo daaaa, ima, ima...i više. Ne sećam se riječi al se sjećam osjećaja dok sam čitala. Brrr,..najezila sam se onda a i sad se jezim.

Nismo svi isti , pa ni kosturi iz ormara ne moraju isto remno ispadati ,pogotovo ne u istim omjerima.
Svako od nas točno zna na kolko je baždaren ;)

Lavish :) mramorni kolači su fakat trauma iz djetinjstva , trebalo bi ih zakonom zabraniti, dok npr.štrudle od trešanja nikak, a ni pite od jabuka :)

Ema, svi smo u djetinjstvu prije svega bili u fazi jedvačekanja nekog ili nečeg :))
Meni se npr.jaaako žurilo bit " velika " , po mogućnosti jučer ;))

Bedak, kaj zna želja ;)

Brat je 6 godina stariji od mene i bio je oduševljen kad sam se rodila.
To je rezultiralo da me sa svojim muškim društvom cijelo vrijeme vukao sa sobom onako malu traljavu i bila sam braco.
Nisam htjela odrasti, ali sam bila jako zaljubljena u jednog njegovog prijatelja.

a jeb ga, odrasla sam, a prijatelj je postao još zgodniji. (zacrven)

Joj lijepih li priča, kao nekada ovdje.
Dajte cure, čita mi se - srčeko -

Pogni ;)

Đusika, bok i tebi ;)

A evo, vidim Flay se trudi ,konkurencija mu ni po čemu nisam ,al sam bar žensko ,..idem probati i ja dat neki obol , pa makar se zbrukala ;))

E, moja ti, tak ti je to sa srećom, nesmeš je ispuštat iz vida , odmagli dok si reko' keks , a kamo li štrudla od jabuka ;)

I znaš kaj, od danas si Doris.


...jer oduvijek je trebalo preskočiti žice,
kaj ne,..il šta da ;)

Da, uvijek je nešto trebalo preskočiti ili zaobići. Ili izbjeći. Izvjesti se čovjek vremenom.:)

Može Doris. A sad cu izbrisati prethodnu poruku, bitno da si ti pročitala.:) Pametna si, shvatices zbog čega.:)

Do slijedećeg čitanja lijep ti pozdrav od srca

Doris, naravno,...iz nekog razloga :)
Čitamo se, pišemo, brišemo,...sve po potrebi , kako se namjesti u taj čas :)